Navršilo se danas punih 35 godina od kada je Branko Ćopić, jedan od najvažnijih i najčitanijih pisaca nakon Drugog svjetskog rata, u Beogradu oduzeo sebi život, skočivši na betonski kej sa mosta na rijeci Savi.
Tragičnom kraju obožavanog narodnog pisca rođenom u Hašanima kod Bosanske Krupe, prethodila je izvanredno bogata literarna karijera, ali i jaki politički pritisci zbog njegovih satiričnih tekstova kojima je želio da ukaže na probleme društva kojem je, očigledno, slutio skori kraj.
Nije prošlo ni sedam godina od kada je sam sebi presudio, mnogi vjeruju zbog političkih pritisaka, a njegova voljena zemlja o kojoj je tako strastveno pisao, izgorjela je u ognju ratova.
Tomo Kuruzović, glumac, Brankov prijatelj i zemljak, uvijek se sa suzama se sjećao odlaska velikana srpske književnosti. Sjećajući se davno otišlog prijatelja, Tomo je pisao knjigu o odlasku Branka Ćopića koju je htio nazvati “Branko po Tomi”, po uzoru na Jevanđelja, koja je trebala da rasvijetli neodgovorena pitanja razloga Brankove prerane smrti.
“Godinama u ognju“
– Kada bih dobio priliku da mu nešto kažem, rekao bih mu: “Dragi Branko, uvijek su te osuđivali što si prerano otišao, a sada vidim da bi ti umro od tuge da si ostao i vidio u šta se pretvorio ovaj tvoj narod i zemlja za koju si dao sve.” – govorio je Kuruzović.
Sjećajući se i jednog čudnog razgovora sa psicem i to baš o smrti i sahranama. Bilo je to nedugo prije njegove smrti, kao da su obojica slutili da će se rastati.
– On je želio da bude kremiran, a ja se nisam slagao sa tim. Govorio sam mu da nije ispravno da ga sahranjuju spaljenog, a on je govorio: “Tomo, pa ja sam u ognju već godinama” – sjećao se popularni glumac.
Pričao je kada je posljednji put vidio Branka. Bilo je to nedugo prie smrti. Sreli su se u biblioteci “Đorđe Jovanović”, preko puta Zadužbine Ilije M. Kolarac, gdje je Toma čitao uvod u “Baštu sljezove boje”.
– Nije želio ništa da govori o svojoj knjizi, nego je sve prepustio “ovom svom glumcu”, meni. Nekoliko dana kasnije, snimao sam u studiju kada mi je stigla vijest da je presudio sam sebi. Poslije sam sa jednim policajcem otišao do tog mjesta gde je pao na glavu – ispričao je Kuruzović.
Ćopićeva žena, Bogdanka, pitala ga je toga dana kada će stići iz šetnje da postavi sto, da ručaju. Odgovorio joj je: “Sam ću postaviti, kad se vratim”. Nije ga bilo ni do podne, ni do predvečerja, tog 26. marta 1984. godine, kada se ubio. Našli su ga na betonu, pod mostom.
– To ga je žigosalo, prokazivalo, proganjalo i progonilo do užasne smrti za koju se sam opredijelio krajem marta 1984. godine. Bio je uvjeren da će činom lične, fizičke žrtve poslati najsnažniju poruku – ne mogu i neću da preživim novi “Prolom”. Zemlju će nam rasturiti oni drugovi koji su je stvarali. To ja ne mogu da podnesem.
Ćopić je definitivno bio među najbritkijim intelektualcima bivše Sfrj. Bio je od prvog dana u Narodnooslobodilačkom pokretu, veoma obrazovan, bistrog uma i osjećaja za pravdu, pa mu je kritičko posmatranje stvarnosti i gađenje prema kalupima i ideološkom politikanstvu navelo da rano počne iznositi sopstvena mišljenja o društvenom pojavama.
Progon zbog “Jeretičke priče”
Jedno od najpoznatijih Ćopićevih kritičkih djela bila je “Jeretička priča” zbog koje je trpio progon vladajuće Komunističke partije i državnih organa, ali i od samih kolega. Progona je bilo mnogo, a književni istoričar Ratko Peković ih je sabrao u knjigu “Sudanije Branku Ćopiću”. Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva 26. marta 1984. godine u Beogradu.
Više o životu Branka Ćopića pogledajte u dokumentarnom filmu “Jeretik – Branko Ćopić” u režiji Milana Stevanovića iz Filmskih novosti, 2018. godine.
Ćopić je napisao romane
- “Prolom”,
- “Gluvi barut”,
- “Ne tuguj, bronzana stražo” za koji je 1958. godine dobio NIN-ovu nagradu,
- “Osma ofanziva”,
- “Delije na Bihaću”.
Napisao je zbirke priča
- “Pod Grmečom”,
- “Doživljaji Nikoletine Bursaća”,
- “Gorki med”, “Bašta sljezove boje”,
- “Golubija vremena” i
Knjige za decu
- “Ježeva kuća”,
- “Doživljaji mačka Toše”,
- “Orlovi rano lete”,
- “Magareće godine”,
- “Mala moja iz Bosanske Krupe”,
- kao više knjiga pesama i satiričnih priča.
Pisao je za beogradsku “Politiku”, a bio je dopsinik banjalučkog “Glasa” i “Borbe”. Nakon rata, pisao je satirične priče i objavljivao ih u “Književnim novinama”, “Kerempuhu” i “Vetrenjači”.
Oženio se 28. juna 1951. godine ljekarkom Bogdankom Ilić Cicom. Šaleći se, često je govorio da je i on stradao na Vidovdan, kada su izginuli i svi kosovski junaci.
Ostaće zapamćen i po riječima: “Zadatak svake prave književnosti je da oplemenjuje čovjeka i da mu život učini ljepšim i sadržajnijim. Ona je pozvana da čovjeka nadahnjuje i podstiče na velika djela i herojske podvige”.
Ćopić je prijatelju i biografu Enesu Čengiću često ponavljao da će se ubiti, jer ga je toliko spopala skleroza da više ne može ni pismo napisati, da ne prepoznaje ni ljude ni stvari oko sebe.
– Ja i danas posumnjam da sam neko drugi, a da je drugog Branka, ljepšeg, odnijela neka snaša iz krčme. Tako i oni koji pročitaju šture napise u novinama o srpskom Ćopiću posumnjaju da je riječ o istom Branku. S pravom. Između Branka, velikog čovjeka i pisca i Branka Srbina je veliki procjep. U kojem se nalaze sve gluposti i zablude, kao i ono silovanje kulturnog prostora iz ove priče – rekao je pisac svom biografu.
Oproštajno pismo nije dalo odgovore
Neposredno nakon Ćopićevog samoubistva nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka. Njegova supruga, Bogdanka – Cica, našla ga je kasnije, u limenoj kutiji “Pelikan” u kojoj je držala pribadače.
Pisac se oprostio riječima: “Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, Bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984. godine!”
Izvor: srpskacafe.com Autor: Andrijana Pisarević
