Američki magazin „Forbs“, jedan od najuglednijih i najuspješnijih poslovnih magazina na svijetu, objavio je nedavno tekst o najpotcjenjenijim gradovima za posjetu na zapadnom Balkanu, a među njima se našao i Doboj. U tom tekstu, između ostalog, piše da je „za sve koji istražuju Republiku Srpsku istorijski grad Doboj posebno atraktivan zbog tvrđave izgrađene u 13. vijeku“. Magazin preporučuje, nakon dana provedenog u istraživanju dobojske tvrđave i isprobavanja lokalne kuhinje u starom dijelu grada, posjetu obližnjem Goranskom jezeru.
Malo je, međutim, onih koji znaju da je o ovom gradu zanimljive i burne istorije, još jedan prestižni časopis i to veoma detaljno pisao prije čak 120 godina. Riječ je o britanskom mjesečniku „Wide World Magazine“ koji je izlazio u Londonu od 1898. do 1965. godine, a čija je misija bila da čitaocima ispriča interesantne priče iz skoro svakog dijela svijeta.
– Tekst o Doboju objavljen je u martu 1902. godine pod naslovom „Sa kamerom u Bosni“ (With a Camera in Bosnia) – kaže arhivista u Arhivu Republike Srpske, Kancelarija Doboj, Nebojša Mićić, koji je ovaj tekst nedavno preveo.
Članak je ilustrovan fotografijama koje je napravio autor, francuski novinar Viktor Gedorp koji je prije toga obišao brojne gradove u regionu.
– Ovaj je tekst je i te kako značajan, pogotovo za istoričare i etnologe jer je u njemu opisana i tadašnja dobojska nošnja, izgled grada, uprava, privreda, što nam mnogo govori o tadašnjim prilikama, odnosno kako se tada živjelo – naglašava Mićić.
On dodaje da je ovaj putopis iz 1902. godine izašao i u skraćenoj verziji, koja se odnosi samo na pijacu suve šljive u Doboju, u američkim novinama „Los Angeles Herald“, pod naslovom „Trominutno putovanje“.
– Fotografija na kojoj se nalaze prodavci suvih šljiva izdvojen je detalj s mnogo veće i bogatije fotografije dobojske pijace koja je izašla na dvije stranice, u francuskim sedmičnim novinama „L’Illustration“ u broju za 17. avgust 1907. godine, pogrešno potpisana kao pijaca suvih šljiva u mjestu „Dorboy“ – pojašnjava Mićić.
„Sa kamerom u Bosni“
Gedorp na početku teksta piše da je Bosna jedna od najživopisnijih, a ujedno i jedna od najneistraženijih zemalja u Evropi, da su tu ljudi ležerni i dobroćudni, njihove nošnje veoma zanimljive i upečatljive, a pejzaž odličan.
– Rečeno mi je da su franjevci vrlo moćni u Bosni, a po dolasku u Doboj moja prva posjeta bila je jednom franjevačkom kaluđeru kome sam se putem pisma ranije najavio. Međutim, kada sam stigao i javio mu se kaluđer je još ležao i spavao, iako je već bilo osam sati i jun. Dok sam čekao da se pojavi, ugodno sam prekratio vrijeme posmatrajući živopisnu gužvu na ulicama. Već godinu dana lutao sam po sjevernoslovenskim pokrajinama. Vidio sam Beograd i Zagreb, Rumuniju i Crnu Goru i tako sam se navikao na prizore balkanskog krajolika. Grane velike slovenske rase se razlikuju; svaka pokrajina ima običaje vrijedne proučavanja – piše u tekstu.
Glavnu dobojsku ulicu, u kojoj se svakodnevno održava pijaca, kako navodi, okružuju neobične jednospratnice građene od cigle i drveta s prozorima bez grilja. Prekrivene su, dodaje, šiljastim krovovima i čine neprijatan, prljav i melanholični aspekt.
– Bio je to bez sumnje praznični dan, jer je pored mene stajala grupa bosanskih seljaka obučenih u najboljem izdanju; muškarci su nosili prsluke oivičene svijetlim resama, široke pantalone koje nisu sezale dalje od koljena, noge su im bile umotane u platnene dokoljenice; žene su bile obučene u neku vrstu dugačke bijele haljine, preko koje je bio dugačak steznik bez rukava, izvezen pri dnu i otvoren na njedrima. Svi su ličili jedan na drugog nošnjom i stavom – navodi.
Primjećuje da se ovdašnji ljudi ne razlikuju po odjeći nešto posebno indikativno, ne po osnovu rase, već prema vjeroispovijesti.
– Raspitivao sam kod jednog lokalca, koji mi reče da im se turbani razlikuju samo u boji materijala – hrišćani nose crvene sa crnim rubovima, a muslimani bijele ili zelene. Čini se, takođe, da ovi drugi imaju brkove i bradu, dok prvi nose samo brkove. Sa izuzetkom nekoliko Turkinja umotanih u crne feredže koje su šetale ležerno i graciozno poput mačke, žene koje su prolazile bile su hrišćanke – opisuje Gedorp.
Jedini ukras, kako primjećuje, sastojao im se od buketa prirodnog cvijeća zakačenog za šešir. Kod starica, kitice su bile od smilja, dok su mlade nosile tratinčice i ruže.
– Najzad se pojavio moj franjevac, obučen kao grčki ili srpski trgovac: na njemu je bio fes, gunj i prsluk od crnog klobuka, široke pantalone pričvršćene u struku crvenim vunenim kaišem. Pošto me je pozdravio, objasnio mi je da je njegova odjeća bila propisana u danima turske vladavine, kada nije bilo mudro pojavljivati se u kaluđerskoj odeždi. Odmah je nastavio, uz urođenu ljubaznost Orijentalaca, da mi pokazuje grad, detaljno je opisivao ne preskačući nijednu od brojnih opsada kojima je Doboj bio podvrgnut ili sukoba u njegovoj blizini – piše dalje u tekstu.
Autor navodi i kako su oduševljeno gledali stanovništvo na ulici, obučeno u prazničnu odjeću: mladići, koji su izgledali gotovo kao muškarci, bili su ili crnpurasti ili plavi kao Saksonci. Žene, dobro građene, vitke i gipke u hodu nosile su voće i povrće u pletenim korpama.
– Seljaci su odlazili kući, sjedeći na veselo nakićenim konjima. Prolazilo je i mnogo Cigana. Djeca su prosjačila od vrata do vrata, žene su stajale po ćoškovima sa ispruženim dlanovima, a muškarci su „strugali“ na violinama ispred kafana. Usred ove živopisne scene dah vjetra donio je slatki ali blag miris sušenih šljiva, koje se proizvode u ogromnim količinama širom Bosne. Šljiva je zaista nacionalno drvo Bosne; njen uzgoj, sušenje plodova i njihovo otpremanje na tržišta Budimpešte i Beča glavni je posao poljoprivrednika – opisuje Gedorp.
Strogi nadzor
Pojašnjava i da je „austrijska vlada, želeći da zaštiti i poboljša toliko važan izvor prihoda, vrši strogu kontrolu nad načinom uzgoja šljiva i uvela strogi nadzor nad sadnjom stabala i kontrolu zrelosti kod branja“.
– Takođe, nastoji se da najbolja sorta šljive zamijeni one slabije, jer je bosanska šljiva ostala znatno inferiornija od francuske sorte skoro dva vijeka. Bosanska sušnica ostala je ista vijekovima, uprkos poboljšanjima učinjenim na drugdje. Sve ukazuje na mogućnost da će tako ostati još dugo vremena, jer je levantski seljak najkonzervativnije od svih stvorenja – navedeno je u tekstu.
Autor smatra i da „u Doboju i u Mostaru, kao i u svim južnoslovenskim provincijama, radnik, bio on mehaničar, seljak, službenik, bogat ili siromašan, inteligentan ili ne, ima urođeno užasavanje od svega što može poremetiti jednoličnost njegovog života i od svega što od njega iziskuje bilo kakav napor, glavom ili rukom. Ne samo da ne traga za poboljšanjem, već pažljivo izbjegava sve inovacije“.
– Moj franjevac mi je rekao da je tokom nezapamćeno hladne zime 1891-92, preko trećine šljiva u Bosni izmrzlo i od toga uništeno. Od svih nevolja koje mogu da zadese bosanskog poljoprivrednika, ova se pokazala najgorom. Samo Doboj broji preko 200 prodavača šljiva. U kvartu koju oni zauzimaju nagomilano je na stotine vreća, nadgledaju ih ravnodušni muslimani, čučeći na pločniku, dok hrišćani stoje okolo cjenkajući se oko cijena – piše Gedorp.
Navodi da je tokom dana iskoristio priliku da fotografiše čistače koji „metlaju“ ulice, dok je „uveče bio svjedok neobičnog načina pranja ulica“.
– Žalosno je što ove dvije operacije nisu istodobno i što druga ne prethodi prvoj, jer čistači dižu oblake prašine, dok je čovjek sa crijevom za vodu ostavio ogromne lokve na putu da nerviraju pješake do sljedećeg jutra. Franjevac mi je ukazivao na vrijednosti svog grada do večeri. Sljedećeg dana otišao sam da mu zahvalim prije nego što sam krenuo u prestonicu, ali on je spavao, a ovoga puta nisam se usudio da ga probudim. Može biti da se, nenoseći kaluđersku odjeću, odrekao pravila svog reda, jer nikada, sigurno, kaluđeri nisu toliko spavali. Tako da sam bio primoran da odem bez viđenja, sa žaljenjem što mu nisam izrazio svoju zahvalnost – piše na kraju.
Uređenje
Autor navodi da mu je njegov franjevac dao novije i praktičnije informacije o samom uređenju tadašnje Bosne i Hercegovine.
– Od njega sam saznao da je Bosna, kad je postala provincija Austrijskog carstva, zadržala izvjesnu autonomiju, kakvu je uživala Alzas Lorena pod Njemačkim carstvom. Ona ima svog guvernera i Savezno vijeće, ali to je, čini mi se, samo pitanje forme pošto Austrija sprovodi svoje zakone o regrutaciji, bosanski budžet je dio austrijskog, a Bosna je sjedište štaba 15. Armije, dok policiju čine žandarmi koji su dovedeni iz svake pokrajine Austrougarske – piše Gedorp u tekstu.
Izvor: glassrpske.com
