Gotovo sve mjerne skale su definisane na sličan način – dogovorom ili konvencijom, počevši od načina na koji se mjeri temperatura pa do toga kako se mjeri nešto što se smatra prirodnim procesom, kao što je protok vremena. Iz perspektive s početka 21. vijeka mjerenje djeluje posve prirodno, sekundi, minute i sati su samo intervali koje je čovjek, iz istorijskih razloga, odbrao za mjerenje vremena.
Međutim, vrijeme se moglo mjeriti u sasvim drugačijim intervalima. U sovjetskoj Rusiji i tokom Francuske revolucije bili su osmišljavani kalendari sa sasvim drugačijom organizacijom broja mjeseci i dana u nedjelji. Međutim, i jedan dan je mogao biti podijeljen drugačije – recimo, na deset smerglina, tako da svaki smerglin ima deset turdnarka, koji su mogli biti podijeljeni na 100 remlina ili možda 100 zomgloa.
Umjesto ovih čudnih naziva, kao osnovnu mjeru za vrijeme se koriste dobro znane sekunde.
Kada se govori o mjerama za vrijeme unutar jedne godine, postoji jedna stvarna mjera koja je utemeljena na prirodnom procesu i, uslovno posmatrano, nije predmet dogovora. To je srednja dužina dana – vrijeme koje je potrebno Zemlji da se okrene oko svoje ose, odnosno vrijeme za koje Sunce na nebeskoj sferi prividno „obiđe“ pun krug oko planete.
Takozvani sideralni dan, što je vrijeme koje je Zemlji potrebno da napravi jednu rotaciju u odnosu na zvijezde „nekretnice“, kad se preračuna u osnovne jedinice, iznosi 86.164 sekundi. Ovo je, kadа se razmisli, stvarno neugodan broj, bez ikakvog dubljeg smisla, osim što je posljedica činjenice da je astronomski, stvarni dan trebalo nekako uskladiti da se dijeli na 24 dijela koja se potom dijele na 60 minuta, pa opet 60, da bi se dobile sekunde.
Definicija je inače manjkava i kad se u obzir uzme kako se dan zapravo definiše, koliko tačno traje, pa i da atomski satovi po sadašnjoj definiciji na godišnjem nivou izgube jednu sekundu, koja se mora dodatnom konvencijom dodati kao „prestupna“.
To je zato što su stvari zapravo definisane obrnutim redom – dan je ne samo prirodniji, nego i mnogo stariji pojam od sekunde i sata. U ne tako davnoj prošlosti, prije mehaničkih satova, vrijeme se u toku dana zapravo mjerilo temporalno – dužina sata se mijenjala tako da ih stane 12 od svitanja do sumraka.
U vrijeme sunčanih satova dan je od ponoći do ponoći već bio dijeljen na 24 dijela. Oni u praksi nisu bili jednaki, budući da je ljeti obdanica duža i svaki pojedinačni sat je danju duže trajao. Podjela dana na 24 dijela je inače starija od pojma sata, a sama riječ i jeste potekla od grčkog naziva za „dio dana“.
Po svemu sudeći, takva podjela dana je došla od starih Sumera, ali zapravo nije poznato tačno zbog čega. Postoji nekoliko hipoteza na tu temu. Po jednoj, stvar je u mijenama Mjeseca. Ako su drevni narodi uočili da između dvije Mjesečeve mjene protekne 30 dana, a da se tokom godine javi 12 Mjesečevih mjena, onda su u istom maniru mogli dijeliti i obdanicu na 12, odnosno dan na 24 dijela. Međutim, tek su Rimljani strogo definisali godinu sa 12 mjeseci, pa je ovo objašnjenje u najmanju ruku klimavo.
Još jedno od objašnjenja se vezuje za ljudsku šaku koja je navodno navela Sumerane da dan podijele na 12 dijelova. Ako savijete palac i pogledate unutrašnjost šake, primijetićete kako vam je svaki od četiri ispružene prsta podijeljen na tri cjeline, tako da pred sobom imate 12 podjednakih cjelina. To je olakšavalo brojanje sati u toku dana, pa je zato i dan podijeljen na 12 dijelova.
Uz ovo ide i zgodna okolnost da je 24 broj koji je djeljiv sa 2, 3, 4, 6, 8 i 12, tako da se s njim znatno lakše računa nego sa 10 ili 10, kad ga treba dijeliti. Nema, međutim, jakih argumenata da se prihvati ili odbaci bilo koja od hipoteza, a nije isključeno i da su podjeli na 24-satni dan doprinijeli svi razlozi zajedno.
Izvor: nezavisne.com
