Kampala je širom svijeta poznata kao glavni grad Ugande, ali je u svijetu međunarodnog prava, i još preciznije međunarodnog krivičnog prava kao njegove grane, poznata po tzv. “Kompromisu iz Kampale” od juna 2010. godine.
U to vrijeme u Kampali je radila Specijalna radna grupa za krivično djelo agresije, formirana od strane Skupštine država članica Rimskog statuta, kojim je prvi put u svjetskoj istoriji izvršena kodifikacija međunarodnog krivičnog prava. Pošto se prilikom usvajanja tog statuta nije mogla postići saglasnost država o sadržaju pojma agresije, a time ni o biću tog krivičnog djela, iznalaženje rješenja povjereno je navedenoj Specijalnoj radnoj grupi. I ona je u junu 2010. godine u Kampali usvojila rezoluciju o amandmanima na Rimski statut. U tim amandmanima je sadržana definicija (a to znači i biće) krivičnog djela agresije, što je bio pionirski poduhvat pošto to nikada ranije nije bilo učinjeno. Ta definicija je kasnije usvojena od država potpisnica Rimskog statuta, pa je ona danas srž krivičnog djela agresije kakvo, na primjer, nalazimo i u važećem Kaznenom zakonu Republike Hrvatske.
Suština te definicije sadržane u “Kompromisu iz Kampale” svodi se na to da je agresija upotreba oružane sile jedne ili više država protiv suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti druge države ili bilo koji drugi čin agresije protivan Povelji Ujedinjenih nacija (UN) koji po svojim karakteristikama, težini i razmjerima predstavlja kršenje Povelje UN.
Naročitu pažnju treba usredsrediti na onaj dio definicije koji se odnosi na zaštitni objekat ovog krivičnog djela, a to su pored teritorijalne cjelovitosti još suverenitet i politička nezavisnost države. Zaista, kada se izvrši agresija njenim dovršenjem jedna ili više država nisu samo napale i okupirale teritoriju napadnute države, već su je i desuverenizovale i deindependentizovale. Jer, poslije toga institucije okupirane države više nisu suverene i nezavisne, već tu suverenost vrše države okupatori. One, kao agresori i okupatori, faktički preuzimaju vršenje zakonodavne vlasti od parlamenta okupirane države, a ta zakonodavna vlast je kvintesencijalni izraz suverenosti države prema stanovništvu na njenoj teritoriji, te njene nezavisnosti prema vani, to jest prema drugim državama.
Okupirana BiH
Iskustvo okupirane dejtonske BiH nam govori, što može biti i te kako važno i za međunarodno krivično pravo, da se krivično djelo agresije može izvršiti ne samo klasičnom upotrebom oružane sile jedne, ili u našem slučaju više (zapadnih) država, već se agresija sa jednakim posljedicama desuverenizacije i deindependentizacije može učiniti i na način na koji je to učinjeno nad nama u BiH.
Evo dokaza i činjenica koje to neumoljivo potvrđuju. Sada je već postalo opšte mjesto da OHR prema Dejtonskom sporazumu, a ni prema bilo kojem drugom izvoru međunarodnog prava nema nikakvu mogućnost da ulazi u poziciju bilo kog organa vlasti BiH ili entiteta i da umjesto njih donosi bilo kakve akte na čije donošenje su jedino oni ovlašćeni. To mu ne dozvoljava ne samo međunarodno pravo, već ni unutrašnje pravo u BiH.
Ni Savjet bezbjednosti UN to nikada nije učinio, s čim u vezi je dovoljno samo ponoviti da u 41 rezoluciji, koliko ih je SB UN donio o BiH od decembra 1995. godine do danas, nikada ni taj organ UN nije ovlastio visokog predstavnika da u BiH nameće ustave i zakone ili druge akte. SB UN to nije ni mogao učiniti, s obzirom na Povelju UN, iz koje jasno proizlazi da se Organizacija Ujedinjenih nacija (čiji član je BiH) “temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova” i da, dosljedno tome, ništa u Povelji UN ne ovlašćuje Ujedinjene nacije da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države.
Kada su se susreli sa ovim neoborivim činjenicama i dokazima, onda su kriminogene strukture OHR-a sada već daleke 1997. godine skovale plan u vidu agresije na BiH, a posebno na Republiku Srpsku. One ga nisu mogle same da ostvare, već im je za to bio neophodan tzv. Savjet za primjenu mira u BiH. Njega u stvari čine države, i to ne bilo koje, već SAD, zemlje EU (na čelu sa Njemačkom), zatim Britanija, Kanada, Japan, Turska, i da ne nabrajam dalje. Niko tim, kao ni bilo kojim drugim državama, ne zabranjuje da se povremeno sastaju i da razgovaraju o čemu god hoće, ali sadržaj tog razgovora ne mogu nametati suverenoj državi niti ovlašćivati bilo koga drugog da to prema suverenoj državi čini u njihovo ime.
E te države su, što podstreknute sopstvenim interesima, što od onih kriminogenih struktura OHR-a, ipak te 1997. godine smislile da u svojim Bonskim zaključcima, na čije donošenje nemaju pravo ni prema jednom pravnom izvoru na svijetu, napišu riječi prema kojima oni, ni od koga pozvani niti ovlašćeni, navodno ovlašćuju OHR da nama u BiH nameće “obavezujuće odluke i mjere”, smatrajući da će im to biti dovoljno da poslije toga ona kriminogena struktura Kancelarije OHR-a i visoki predstavnici lično dalje odrade svoj zadatak, to jest da te riječi tumače tako da navodno znače i mogućnost da visoki predstavnik u BiH nameće ustavne amandmane i zakone. Međutim, previdjeli su da riječi “odluka” i “privremena mjera” nemaju niti ikada mogu imati značenje ustava, zakona niti bilo kog drugog pravnog propisa.
Podvala
Osim što su se, barem iz ugla pravne nauke i istine gledano, prevarile misleći da njihova podvala zvana “obavezujuće odluke i mjere” može značiti ustav i zakon, sve te države članice fantomskog Savjeta za primjenu mira u BiH su previdjele da, ponašajući se na takav način, zajedno sa OHR-om čine i agresiju protiv BiH. Jer, na taj način sve te države upotrebljavaju ili prijete upotrebom svoje sile, atakujući time na suverenitet i političku nezavisnost BiH, što po svojim karakteristikama, težini i razmjerama predstavlja kršenje Povelje UN, odnosno obaveze propisane njenim članom 2. stav 1. tačka 7) da se ne miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države.
Unutrašnja je nadležnost suverene države da odlučuje da li će i šta će biti krivično djelo na njenoj teritoriji, da li će se privatizacija državnog kapitala u preduzećima izvršiti na ovaj ili na onaj način, kako će biti organizovani poslovi odbrane, itd. Međutim, upravo zbog agresije država iz tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH, BiH je desuverenizovana i učinjena politički zavisnom od tih država, time što su te države i OHR, a ne nadležni parlamenti u BiH, stavili pod svoju kontrolu sve važne aspekte života u BiH. Učinili su to sopstvenim udruženim agresorskim poduhvatom u vidu brojnih tzv. zakona, odluka i naloga OHR-a kojima je OHR na protivpravan način ne samo stvarao institucije na nivou BiH (Tužilaštvo BiH, Sud BiH, Državnu graničnu službu BiH, Regulatornu agenciju za komunikacije BiH i druge), već je uređivao i druge oblasti društvenog života. Na kraju, kao svojevrsni krešendo te agresije su tzv. uslovi za zatvaranje OHR-a, koje je 2008. godine postavio tzv. Upravni odbor tzv. Savjeta za primjenu mira u BiH, što nije ništa drugo do uslovi za okončanje njihove i agresije OHR-a na BiH. Svi ti uslovi svode se na jedan, onaj posljednji, koji kaže da će ova njihova agresija biti okončana kada tzv. Upravni odbor tzv. Savjeta za primjenu mira pozitivno procijeni situaciju u BiH. Dakle, oni koji su izvršili agresiju na nas, na način koji sam, nadam se, uspio da objasnim u ovom tekstu, sada su samovoljno dali sebi pravo, bez ikakvog uporišta i u jednom izvoru prava, da oni odluče kada će oni i OHR završiti svoju agresiju na BiH.
Za kraj sam ostavio nešto što se tiče domaćih kvislinga, kojih u ovakvoj situaciji ne manjka. Ne čude mene bošnjački domaći kvislinzi, pa ni oni od njih koji su nosioci pravosudnih funkcija, a koji sve vrijeme prihvataju ovu agresiju, jer je vrijeme pokazalo da je to agresija isključivo u njihovu korist. Ali, bolni su, ne i začuđujući, domaći srpski kvislinzi, naročito oni u politici i pravosuđu, koji su se lično okoristili i koriste ovom agresijom. Oni, zajedno sa domaćim hrvatskim kvislinzima, sve ćutke posmatraju i zgrću pare na brojnim funkcijama na koje ih je dovelo i(li) održava to njihovo poltronstvo prema agresorima, iako je ta agresija atak na vladavinu prava i Republiku Srpsku, te zbog nje hrvatski narod u BiH ne može biti istinski konstitutivan, već mu Bošnjaci biraju njegove predstavnike u vlasti.
Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke
Izvor: glassrpske.com
