Svaka od federalno uređenih država u svijetu, a danas ih ima više od dvadeset takvih u koje spada i dejtonska BiH, je posebna na svoj način.
Dovoljno je pogledati njihove ustave pa da se uoče posebnosti svake od njih. Recimo, ustavi Etiopije (član 39. etiopskog Ustava) i države Sveti Kristofer i Nevis (odsjek 113. Ustava, koji propisuje pravo ostrva Nevis na otcjepljenje iz ove federacije u kojoj se nalazi sa ostrvom svetog Kristofera) su posebni po tome što propisuju pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje svojih naroda, odnosno federalnih jedinica. Raspodjela državnih funkcija između federacije i federalnih jedinica je u najvećem broju ustava federalnih država u svijetu izvršena tako što se najprije nabroje nadležnosti federacije, a zatim se propiše da sve ostale državne funkcije pripadaju federalnim jedinicama (to je slučaj i sa Ustavom BiH). Rijedak izuzetak od tog pravila je važeći Ustav Savezne Demokratske Republike Nepal, kojim je 2015. godine ova dotadašnja monarhija preoblikovana u federalnu republiku. U odsjeku 58. tog ustava je propisano da sve nadležnosti koje njime nisu raspodijeljene na državu ili na njene federalne članice, jesu nadležnosti federacije. Ili, Ustav Južnoafričke Republike je specifičan po izričito propisanom kooperativnom federalizmu (Poglavlje treće tog ustava). Taj pojam između ostalog znači, kako stoji u Ustavu, pravnu obavezu poštivanja ustavnog statusa i nadležnosti svake od federalnih jedinica, kao i zabranu da se od njih preuzimaju, da ne kažem otimaju, njihove ustavne nadležnosti. Ustav SR Njemačke ide tako daleko da, ako su iscrpljene sve civilizovane mogućnosti, daje pravo na otpor i pobunu protiv pokušaja rušenja njenog federalnog uređenja.
U obilju specifičnosti iz svijeta federalizma nalazi se i jedna propisana u Ustavu BiH. Članom 3. tog ustava propisana je mogućnost da BiH preuzme dodatne nadležnosti od entiteta, i da ih nakon toga vrši pored onih nadležnosti koje su joj izričito propisane Ustavom.
Jedan od načina tog preuzimanja je ako se o tome postigne saglasnost entiteta. Dakle, neophodna je entitetska saglasnost, a ona se, kako je pokazalo proteklo vrijeme, izražava kroz sporazum, tj. Ugovor zaključen između entiteta, koji je specifičnost ustavnog uređenja BiH.
Pravo entiteta
Sadržaj te specifičnosti je slojevit. Naime, nijednim od do sada potpisanih sporazuma o prenosu nadležnosti (npr. u oblasti ODBRANE i djelimično u oblasti PRAVOSUĐA) nije mijenjan tekst Ustava BiH niti tekst Ustava Republike Srpske. Stoga, kada je riječ o odbrani i oružanim snagama, u Ustavu BiH i dalje je na snazi odredba (član 5. Ustava) kojom je propisano: “ni pod kakvim okolnostima oružane snage jednog entiteta ne smiju ući niti boraviti na teritoriji drugog entiteta bez saglasnosti njegove vlade i Predsjedništva BiH”. Ovakav sadržaj važeće odredbe Ustava BiH nije samo zabrana, već je i pravo entiteta na sopstvene oružane snage, što u slučaju Srpske znači njeno ustavno pravo da ima, odnosno da vaspostavi Vojsku Republike Srpske. Isto stvari stoje i kada je riječ o materiji INDIREKTNOG OPOREZIVANJA. Naime, Ustav BiH u članu 8. propisuje obavezu entiteta da iz svojih javnih prihoda finansiraju budžet zajedničkih institucija, u omjeru 2/3 FBiH i 1/3 Republika Srpska, iz čega proizlazi da je fiskalni suverenitet na entitetima, što uključuje i entitetski suverenitet nad porezom na dodatu vrijednost.
Na drugoj strani, u Ustavu Republike Srpske i danas postoji odredba člana 121a. stav 2, koja glasi: “Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske obezbjeđuje samostalnost, nezavisnost, nepristrasnost, stručnost i efikasnost sudstva i tužilačke funkcije u Republici Srpskoj. Nadležnosti Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, između ostalog, uključuju imenovanje, provođenje disciplinskog postupka i razrješenje sudija, osim sudija Ustavnog suda Republike Srpske i obuhvataju i javne tužioce i zamjenike javnih tužilaca u Republici Srpskoj. Sastav i dodatne nadležnosti Visokog sudskog i tužilačkog savjeta utvrđuju se zakonom.” Dakle, Republika Srpska ima ustavni osnov za svoj VSTS sa jasno propisanim nadležnostima.
Zašto je sve ovako kako je prethodno izloženo? Pa zato što Ustav BiH nijednom svojom odredbom nije propisao da potpisivanjem bilo kog sporazuma o prenosu entitetskih ustavnih nadležnosti na nivo BiH dolazi do promjene Ustava BiH ili ustava entiteta, odnosno da prestaju da važe sve one odredbe tih ustava na koje je prethodno ukazano. Pored toga, nijednom svojom odredbom Ustav BiH nije propisao ni da potpisivanjem sporazuma o prenosu entitetskih ustavnih nadležnosti na nivo BiH prestaje pravo entitetima da se povuku iz tog sporazuma i da ga raskinu. Upravo suprotno, nepostojanjem ustavne zabrane entitetima da raskinu te sporazume, kao svojevrsne ugovore ustavnog prava, te zbog činjenice da se ni u bilo kojem od do sada potpisanih sporazuma o prenosu nadležnosti entiteti nisu odrekli od svog prava da raskinu te sporazume i da se povuku iz njih, entiteti imaju pravo na njihov raskid. Oni to mogu učiniti jednostrano ili zajednički, nakon čega mogu vaspostaviti tu ustavnu nadležnost kao svoju, jer je ona, kako smo vidjeli, propisana kao njihova u Ustavu BiH, odnosno entitetskom ustavu.
Priviđanja
Valjalo je na sve ovo ukazati ne samo da bi se istakla jedna od specifičnosti ustavnog uređenja BiH po kojoj je posebna u svijetu federalizma, već i da bi se ukazalo na pravnu neosnovanost namjera kakve ovih dana najavljuje gospodin Željko Komšić, izjavljujući da će podnijeti krivičnu prijavu protiv gospodina Milorada Dodika. Kako proizlazi iz Komšićevih izjava o tome, koje su prenijeli mediji, Komšić bi to učinio zbog najava gospodina Dodika da će se Republika Srpska povući iz sporazuma o prenosu entitetskih nadležnosti na BiH u oblasti odbrane, VSTS-a BiH i indirektnog oporezivanja, kao i da će poništiti sve zakone OHR-a kojima su nam protivpravno, zloupotrebom ovlašćenja visokih predstavnika, bili nametani zakoni, a sve to u funkciji kriminalnog poduhvata razaranja Republike Srpske. Komšić u tome vidi nešto čega nema, to jest vidi navodno krivično djelo protiv suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Jednostavnije rečeno, gospodinu Komšiću se dešavaju priviđanja, jer nije niti može biti krivično djelo napada na suverenitet i teritorijalni integritet BiH kada se Republika Srpska koristi svojim ustavnim pravom da se, kako je pokazano, povuče iz svakog od tih sporazuma, čime oni prestaju da važe u odnosu na nju, što joj zatim daje ustavno pravo na vaspostavljanje tih svojih nadležnosti koje nakon toga nastavlja da obavlja kao jedna od federalnih jedinica u BiH.
Ali, osim ukazivanja na opskurnost i pravnu neutemeljenost namjera gospodina Komšića (i njegovih “mentora”), želio sam ovim tekstom da ukažem i na nepodnošljivost opetovanog ćutanja najšire srpske javnosti, a naročito srpske pravničke javnosti, i kada je riječ o ovom vitalno važnom pitanju za srpski narod i Republiku Srpsku. To ćutanje, osim što nema nikakvo opravdanje, neodoljivo dokazuje koliko je Martin Luter King svojevremeno bio u pravu kada je, sasvim drugim povodom, izgovorio sljedeće misli koje se apsolutno mogu primijeniti na ovovremeni srpski narod. Te Luterove misli, kojima završavam ovaj tekst, glase: “Istorija će zabilježiti da najveća tragedija ovog perioda društvene tranzicije nisu otrovne riječi i nasilje zlih ljudi, već lutanje i ravnodušnost dobrih ljudi. Naša generacija će se kajati ne samo zbog riječi i djela djece tame već i zbog straha djece svjetlosti. Onaj koji pasivno prihvata zlo, je toliko umiješan u njega kao i onaj koji ga čini. Onaj koji prihvata zlo bez protestovanja, sarađuje sa zlom. Naši životi se završavaju onog dana kada zaćutimo o stvarima koje su važne.”
Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke
