TARTU – Estonska osnovna škola „Tartu Raatuse Kool“ u drugom je najvećem gradu u toj baltičkoj državi s jedva 1,4 miliona stanovnika. Tartu ima oko 90.000 stanovnika i zovu ga intelektualnim i kulturnim scentrom Estonije jer je u njemu najstariji univerzitet u zemlji.
U tartuškoj školi koju pohađa 540 učenika četvoro prosvjetara iz Hrvatske provelo je početkom novembra šest dana u sklopu Erasmus plus projekta u kojem su im se pridružili kolege iz Grčke i Kipra.
Oni su iz prve ruke mogli svjedočiti estonskom tranzicionom čudu koje ih već godinama drži na samom evropskom vrhu po uspješnosti obrazovnog sistema. Da su zaista najbolji, potvrdili su i rezultati novog istraživanja PISA, i to u sve tri kategorije: čitalačkoj, matematičkoj i prirodnim naukama pismenosti.
Testirano je ukupno oko 600.000 učenika iz 79 zemalja, a 15-godišnji Estonci opet su briljirali. Za razliku od učenika iz našeg regiona koji su još jednom ostvarili ispodprosječne rezultate.
U čemu je, zapravo, tajna estonskog obrazovnog čuda?
Mnogi će reći da jedna od najpoznatijih skulptura u Tartuu – goli likovi oca i sina koji se drže za ruke – predstavljaju esenciju njihovog društvenog, a potom i školskog sistema.
Figure oca i sina, naime, istih su proporcija iako je jasno kako je sin sigurno predškolske dobi. Ali, baš takav pristup simbolizuje ono po čemu je Estonija danas toliko posebna: odnos prema najmlađima.
Dijete je na toj skulpturi potpuno ravnopravno s odraslim čovjekom. Iste je visine, držanja, pa i veličine polnog organa. Od malih nogu se, dakle, uče ravnopravnosti, samostalnosti, uključenosti. Ali i odgovornosti koja proizlazi iz toga. U osnovnoj školi „Tartu Raatuse Kool“, na primjer, samo je jedan toalet. I to zajednički za sve: dječake, djevojčice, učitelje, direktora, roditelje.
A jedna je i garderoba u koju svoju odjeću ostavlja svako ko boravi i radi u školi. Direktor će se zato često oblačiti zajedno s prvačićem i svima je to potpuno normalno i prirodno. Svi u školi nose papuče, one su obvezne. Učenici, prosvjetari, direktor, roditelji koji dolaze na informacije. Ako nemaju papuče, dobiće plastične navlake za obuću. Iste onakve kakve na cipelama moraju imati predsjednik države, premijer i ministar prosvjete ako nogom žele kročiti u školu. A i kaput će, bogme, morati objesiti u zajedničku garderobu. Jer druge jednostavno nema. Svi su jednaki. Ravnopravni. Uključivi i samostalni.
Tajna estonskog školskog sistema svakako leži na temeljima zdravog društva u kojem se, recimo, o korupciji uopšte ne govori, prenosi „Vecernji.hr“.
Nema je u javnom prostoru jer je zaista – nema. Odnosno, toliko je raritetna i domicilnom stanovništvu teško shvatljiva da se o njoj kao problemu uopšte ne razmišlja. Estonija je prostor u kojem možete napredovati, ispuniti se i dokazati u različitim segmentima ljudskog djelovanja isključivo svojim znanjem i kompetencijama. Nema kumova, rođaka i partijskih veza u javnim službama. Samo najbolji i najmarljiviji.
„Sve tamo počinje od odgoja kod kuće. Djeca su od malih nogu skromna, socijalizovana, samostalna, vrijedna. Takva su poslije i u školi. Jedna učenica iz Estonije koja je u travnju bila na razmjeni u našoj školi s ocem je napravila pravu pravcatu drvenu kuću. I to nije nikakva iznimka, već pravilo. Kod njih u svakoj situaciji vrijedi ona ‘do it yourself’. Dakle, napravi sam sve što možeš. Nose šalove i kape koje sami štrikaju doma, a u svakoj kući naprave pravu saunu u kojoj često uživaju. Sauna je i u školi, djeca u nju rado odlaze za vrijeme tjelesnog“, kaže Vedran Janković, nastavnik tehničke kulture i informatike u Osnovnoj školi Fran Koncelak iz Drnja kod Koprivnice.
On je s troje kolega iz iste škole boravio u Estoniji u okviru Erasmusa, i to u projektu SLAM (STEM learning activities & methods) kojim se naglašavala važnost aktivnog rada u STEM području, usavršavanja stranog jezika i pojačanog korištenja napredne tehnologije u učenju i predavanju. Pridružili su mu se učiteljica biologije Dunja Valenčak, učiteljica matematike Ksenija Varović i školska bibliotekarka Stjepana Kadić.
Projekat će trajati do avgusta iduće godine, a osmislio ga je tim škole iz Drnja čiji je koordinator učiteljica hrvatskoga jezika Ana Tustonjić Dombaj.
Za estonski jezik kažu da je jedan od najtežih u svijetu, nešto između finskog i mađarskog s mnoštvom gramatičkih i pravopisnih pravila kroz čiju se šumu stranci obično teško probijaju. Zato je svladavanje tog jezika, i to onog čistog književnog, prvo s čime se svaki mali Estonac suočava vrlo brzo nakon rođenja.
„Ima vam jedna ogromna knjiga s hrpom pravila koja klinci moraju savladati. Oni moraju biti pismeni i to je temelj od kojeg kasnije sve polazi i nadograđuje se. Od malih nogu uče se gramatika i pravopis, a djeca potpuno pismena dolaze u školske klupe. Njima je jezik toliko važan da ga intenzivno uče i doma i u vrtićima. I od malih nogu ih se uči da budu samostalni, svoji“, prenosi svoje impresije iz boravka u Estoniji školska bibliotekarka Stjepana Kadić.
Učitelji iz Podravine lično su se uvjerili kako nije nikakvo pretjerivanje kad se govori da je riječ o najpametnijoj zemlji u Evropi s vrhunskim obrazovnim sistemom. U Estoniji su učitelji izuzetno cijenjeni u društvu i to se vidi na svakom koraku. Javne vlasti to vrlo dobro znaju pa se trude osigurati im odlične radne uslove i dobra primanja.
Prosječna učiteljska plata je oko 2.600 maraka, a cijene skoro kao kod nas. Školovanje je besplatno i to kod njih zaista znači besplatno: država pokriva troškove udžbenika, školske kuhinje, javnog prevoza, radnog materijala. Osnovna škola traje devet godina. Ali, zato će učitelji i nastavnici koji ne postižu rezultate koji se od njih očekuju otkaz dobiti bez komplikovane procedure i sindikalnih zanovijetanja.
Takva ovlaštenja ima školski direktor i tu nema previše drame. Prosvjetari koji ne zadovolje očekivanja škole dobiće svu potrebnu pomoć, pa i dodatnu edukaciju, da postignu očekivani nivo rada s djecom. Ali, ako i to ne pomogne, izgubiće posao jednostavnom odlukom direktora. Bez prava žalbe. Jer oni za djecu traže samo najbolje.
„U školi u kojoj smo bili čest je običaj da učitelj koji je tog časa slobodan ode kolegi na sat. Ne zato da bi kritizirao, već da bi nešto naučio, a možda i sugerirao što kod drugih treba popraviti. I tu nema ljutnje, svi takav pristup prihvaćaju kao posve normalan jer je svima u interesu da budu bolji“, primjećuje Stjepana Kadić.
Kako dodaju hrvatski prosvjetani radnici koji su posjetili Esoniju, u tamošnjoj školi, za razliku od Hrvatske, nema spoljnog vrednovanja jer za tim zaista nema potrebe. Školski direktor ima čak šest pomoćnika koji se brinu o različitim segmentima u radu škole.
Jedan pomoćnik, na primjer, zadužen je isključivo za školske projekte, ovog časa vodi ih osam i plaćen je samo za to. Prosvjetari koji su u Drnju zaduženi za sprovođenje Erasmusa to rade bez naknade i uz obavljanje svakodnevnih zadaća na nastavi. Niko ih i ne pita rade li na tome van radnog vremena. A rade jer drukčije inače ne bi uspjeli.
Direktor estonske škole ima diskrecijsko pravo da novčano nagradi učitelje i nastavnike koji su tokom godine postigli izuzetne rezultate za školu. Novac za nagrade osigurava država. Za vrijeme boravka drnjanskih prosvjetara u Estoniji nagrađeno je troje najboljih. To, dakako, znači da ta baltička država za obrazovanje u proračunskom procentu izdvaja više nego drugi. Svakodnevna nastava posebna je priča. Nema papira, sveden je na najmanju moguću mjeru. Učenje se odvija na pametnim pločama, internetu, laptopima, izuzetno i na mobilnim telefonima koji su inače nepoželjni u školi.
Dopušteno ih je koristiti samo ako je to u svrhu svladavanja gradiva. Tableta uopšte nema, a i domaće zadaće svedene su na minimum. Učenici se u školi zadržavaju otprilike po osam sati i tamo odrade sve što treba. Izuzetak su rijetke zadaće iz matematike i jezika. I tu je na djelu ravnopravnost: ako prosvjetari nakon 16 sati potpuno zaborave na školu, sistem želi da tako bude i s djecom.
Učionice imaju staklene zidove okrenute prema hodnicima, pa je unutrašnjost učionice svima vidljiva. Ali, to ne ometa koncentraciju na nastavi. Nema pravouglih stolova i klasičnih školskih stolica. Stolovi su nepravilnih oblika koji se mogu spajati poput slagalica, a stolice su na točkovima. U prostorijama ima i kauča, fotelja, trosjeda.
Učenik se usred časa može sa svoje stolice preseliti na kauč ako mu je tako lakše pratiti nastavu. Estonci drže da je upravo sloboda kretanja ključna za nesputanost učenika, koja ih oslobađa i potiče na produktivniji rad. Za razvoj fine motorike, rada mozga i preciznosti sastavni dio nastave su sati pletenja i kuvanja. Poseban prostor zauzima dvorana namijenjena plesu i dramskim grupama. Školska biblioteka dio je otvorenog prostora, širokog hodnika. Posebnu pažnju pak privlače krugovi među policama u kojima se učenici i učitelji mogu odmarati te nesmetano čitati.
Na školskim hodnicima može se vidjeti i terapeutski pas socijalne pedagoginje. Posebno je važno fizičko vaspitanje. Oko škole nekoliko je igrališta, neka i s vještačkom travom, atletska staza, glavna sportska dvorana za košarku i ostale sportove u zatvorenom, teretana, dvorana za džudo i hrvanje te sauna koja je sastavni dio života svakog Estonca. U hodnicima su stolovi za tenis i fudbal, a odmor se može provesti i u separeima za odmaranje i slušanje muzike.
„Kad smo došli u Tartu, padala je kiša. Učitelj tjelesnog s klincima je bio vani po kiši na umjetnoj travi. Igrali su nogomet. Pozdravili smo se i primijetili da će svi pošteno pokisnuti na igralištu. ‘Nismo od šećera’, odgovorio nam je estonski kolega, ‘to je samo kiša.’ Inače, u školi se prešutno zabranjuje i markirana sportska odjeća. Nema Adidasa i Pume, to nije dopušteno, samo jednostavna odjeća“, naglašava Vedran Janković.
Hrvatska prosvjetna delegacije primijetila je i da direktor na posao dolazi u poderanim, starim trapericama, a jedan kolega je imao rupu na vesti ispod pazuha. Ali, niko se na to ne obazire. Bitno je da je odjeća čista. Zato su svi izuzetno ekološki osviješteni. Estonska djeca koja su boravila u školi u Drnju nisu se mogla načuditi silnom papiru koji se koristi u nastavi.
„Pa koliko ste vi za to ubili pingvina“, pitali su.
Ubijanje pingvina, inače, njima je sinonim za uništavanje prirode i nepotrebno trošenje prirodnih resursa. Isti je slučaj bio i s grijanjem. Prigovorili su da je u školi vruće i da svi hodaju u kratkim majicama.
„Kad su prvi dan sjeli za stol da ručaju, primijetio sam da su odmah vratili plitke tanjure u kuhinju. Time su, kažu, spasili život barem jednom pingvinu. Brzo smo shvatili da žele uštedjeti na potrošnji vode i deterdženta za suđe. Moram vam priznati da sam taj model spašavanja pingvina odmah prenio u obitelj, pa danas na pranje suđa trošimo osjetno manje nego prije“, otkrio je za pomenuti portal direktor Osnovne škole Fran Koncelak iz Drnja Ivan Pikivača.
Ekološka osviještenost vidi se i na svakom koraku u estonskom gradu u kojem su podravski prosvjetari boravili. Masovno se koristi javni prevoz, posebno gradski električni bicikli. Mnogi učitelji iz estonske škole nemaju automobil i na posao u pravilu dolaze biciklom.
Izvor: nezavisne.com / Vecernji.hr
