Norvešku bismo zbog mnogo razloga mogli nazvati zemljom blagostanja. Usljed dobrih diplomatskih odnosa, snažne ekonomije, izvanrednih prirodnih resursa i ljepota, često je nazivaju idealom uređenosti jednog društva.
UPOREDITE SAMO DVIJE STAVKE: Naš obrazovni sistem je po svemu potpuno različit od norveškog. Naša djeca idu u školu pod pritiskom ocjena, ponavljanja razreda i obimnog gradiva koje satima moraju učiti kod kuće, dok u Norveškoj nema ocjenjivanja do osmog razreda, nema pritiska kod djece, nema učenja kod kuće i nema ponavljanja razreda. Druga stavka za poređenje je ekonomija i životni standard stanovništva. Obično ekonomiju i životni standard usko povezuju sa kvalitetom obrazovanja. Pa kako je moguće da je Norveška usljed tako opuštenog obrazovnog sistema tako ekonomski jaka i sa najvećim svjetskim životnim standardom, a kod nas uz strog i obiman obrazovni sistem imamo izrazito nerazvijenu ekonomiju i životni standard građana!?
Tekst koji slijedi je nastao u neformalnom razgovoru sa Kristin, 24-godišnjim djevojkom iz Bergena, koja će nam kroz svoju ličnu priču pokušati približiti norveškiki obrazovni sistem.
Vrtići
Vrtići nisu obavezni, ali većina djece idu u vrtić kad napune godinu – dvije. Tokom boravka sa drugom djecom, djeca stiču iskustvo, nauče imati obzira prema drugima, postaju samostalnija, te postanu bolje pripremljena za početak škole.
Osnovna i srednja škola
U osnovnu školu krećete u onoj školskoj godini u kojoj napunite 6 godina. Ja sam išla u državnu školu, i sve je bilo besplatno. Udžbenike smo posuđivali od škole, i nismo plaćali nikakvu školarinu. Takođe, država je propisala obavezno 10-ogodišnje obrazovanje za svu djecu, po principu škola za svakoga (likhetsskolen), što znači da učenici u cijeloj zemlji dobijaju nastavu po istom nastavnom planu. Neka djeca su išla u privatne škole, ali mali broj njih. Tamo se školarina plaća. Osnovna škola je organizovana na isti način u cijeloj zemlji. Na primjer, svake godine svako ima 190 školskih dana, s tim da lokalna vlast zbog različitih praznika i vremenskih uslova određuje kada su raspusti.
U Norveškoj, kao što sam već rekla postoji obavezno obrazovanje od 10 godina. Norveški učenici od prvog do sedmog razreda idu u Barneskole (osnovna škola). Potom dolaze u Ungdomsskole (srednja škola – niži nivo), gdje se PRVI PUT POJAVLJUJU OCJENE. Na trećoj godini srednje škole odlučuje se ko će, nakon desetog razreda, ići dalje u Videregående skole (gimnazija/napredni nivo – viši nivo srednje škole).
U prvoj godini osnovne škole učenici provode većinu svog vremena igrajući obrazovne igre i učeći socijalne strukture poput abecede, jednostavnih matematičkih činjenica poput sabiranja i oduzimanja i osnovnih vještina na engleskom jeziku.
Između 2. i 7. razreda, učenici se upoznaju sa matematikom, engleskom naukom, religijom (ne samo kršćanskom, već i komplementarnom zajednicom s drugim religijama, učeći svoje mjesto i istoriju), umjetnošću i muzikom, dopunjeni geografijom, istorijom i društvenim predmetima.
U ovom periodu učenici se ne ocjenjuju, ali učitelji često napišu neke komentare ili analiziraju napredak učenika, kao i ponekad se polaže nezvanični test koji se predaje roditeljima.
Tu je i uvodni test, tako da nastavnik može znati je li učenik iznad prosjeka ili mu je, naprotiv, potrebna neka posebna pomoć u školi.
Niži nivoi srednjeg obrazovanja, u rasponu od 8. do 10. razreda i starosti od 13 do 16 godina, su mjesto na kojem bi obavezno obrazovanje prestalo.
Kada učenici uđu u niži nivo srednjeg obrazovanja, sa 12 ili 13 godina, počinju davati ocjene na osnovu svog napora ili svakodnevnog rada.
Gornji nivo srednjeg obrazovanja je tri godine fakultativnog školovanja, a kretaće se između 16-19 godina.
Uz ovo obrazovanje postoje obavezni poslovi dostupni za te uzraste, što se kod nas zove praksa.
Učenici od 1. do 7. razreda dobijaju usmeni ili pismeni kontrolni zadatak, ALI NE I OCIJENE. Učenici od 8. do 10. razreda dobijaju ocjene u svim predmetima. Skala ocjena ide od 1 do 6, gdje je 1 najlošija, a 6 je najbolja ocjena. Sva djeca osnovne škole pređu automatski u sljedeći razred nakon ljetnog raspusta. To se desi neovisno o školskim rezultatima djeteta. Nijedno dijete ne ponavlja razred.
Vjerovatno ste čuli mnogo o upotrebi novih tehnologija u našim školama. Kao što sam rekla, škole su u potpunosti besplatne, kao i oprema koja se koristi u njima. S toga mnoge škole prelaze na kompjuterski sistem izvođenja nastave, i svojim učenicima omogućuju korištenje računara ili tableta. Većina učenika dobije od škole tablet koji smije ponijeti kući nakon nastave. Uobičajeno je, na primjer, da učenici provedu cijeli sat surfajući i upravo tu, na nastavi, čine svoje prve korake na društvenim mrežama. Moj mlađi brat je sada u osnovnoj školi i imao je predmet Kompjuterskih igrica, u kome su jednostavno igrali igrice, i na taj način razvijali mišljenje, timski rad, rješavanje mozgalica. Upotreba kompjuterskih tehnologija je sve veća, pogotovo u početnim fazama obrazovanja.
Fakultetsko obrazovanje
Za upis na osnovne studije je neophodan ekvivalent srednjoškolskoj diplomi u Norveškoj. Za studente iz određenih zemalja je takođe neophodna završena jedna godina fakulteta. Neki studijski programi imaju dodatne uslove za upis, u zavisnosti od srednje škole ili gimnazije koju ste završili. Svaki fakultet daje informacije o dodatnim uslovima ako postoje.
Poznavanje norveškog jezika potrebno je samo za studijske smjerove koji se odnose na norvešku kulturu i jezik. Većina fakulteta nudi kurseve norveškog jezika. Za studije na engleskom jeziku, potrebno je položiti odgovarajući ispit o poznavanju jezika.
Studij je besplatan na svim javnim institucijama i za sve nivoe studija. Studenti jedino moraju plaćati određene troškove administrativnog karaktera po semestru, no ta cijena uključuje i pristup sportskim i kulturnim manifestacijama. Ali i u javnom i u privatnom visokom obrazovanju studenti moraju sami osigurati sav školski materijal. To uključuje da oni sami moraju kupiti udžbenike i potrošni školski materijal. Iako su univerziteti i više škole besplatni, dok se studira potreban je novac i za druge potrebe. Zato je uobičajeno posuditi novac iz državne kreditne kase za studentske kredite tako da se stanarina, hrana i druge neophodne stvari mogu platiti. Mnogi se odlučuju i za rad, pa tako studenti smiju raditi do 20 sati nedeljno ako dobiju radnu dozvolu.
Smještaj u studentskim domovima je jako povoljan, no jako je teško dobiti sobu (samo oko 15% studenata u Norveškoj je smješteno u domove). Takođe je jako teško dobiti stipendiju, ali zbog toga su troškovi studiranja besplatni, piše studomat.ba.
