Boraveći u Luksemburgu 21. novembra ove godine Bakir Izetbegović je iznio dvije neistine, od kojih je pažnja naše javnosti uglavnom bila usredsrijeđena na samo jednu od njih.
To je ona Bakirova neistina da su stanovnici BiH navodno “prije nekoliko vijekova bili jedan narod – dobri Bošnjani, a da su nacije formirane u 19. i 20. vijeku”. Obilje je istorijske građe, i to one najstarije, primarne, od prije nekoliko vijekova, koja razobličuje ono što bi Bakir da nam nametne. Iz tog obilja istorijskih dokaza navešću tri. Hronološki gledano, prvi je iz 1188. godine, a naveden je u istorijskom ogledu “Istina” prof. dr Vase Glušca, koji je napisao 1911. godine pod pseudonimom Ivan Vuković. U tom ogledu dr Glušac piše da “God. 1188. šalje papa dubrovačkom arhibiskupu plašt i potvrđuje stara prava dubrovačke crkve. U pismu se spominje i srpska država tj. Bosna “regnum Servilie, ljuod est Bosna”, kako u verziji na latinskom jeziku inače stoji u papinom pismu. Drugi istorijski dokaz je jedna od povelja bosanskog bana Matije Ninoslava, koji je vladao Bosnom od 1232. do 1250. godine. U povelji bana Matije, izdatoj Dubrovčanima oko 1234. godine da bi po Bosni slobodno trgovali, a u kojoj Matija svoje bosanske podanike naziva Srbima, dok Dubrovčane naziva Vlasima, stoji zapisano ćiriličnim pismom sljedeće: “Ako tuži Srbin Vlaha, da se pri (parniči, kazano današnjim jezikom – moja opaska) pred knezom, a ako tuži Vlah Srbina, da se pri pred banom”. Treći istorijski dokaz je intitulacija kralja Tvrtka I Kotromanića u povelji iz 1378. godine, kojom potvrđuje povlastice Dubrovčanima. U njoj se on tituliše kao “Stefan kralj Srbljem Bosni i Pomorju i Zapadnim Stranama”.
Poslije ovoga nikako ne ide da nas Bakir Izetbegović u 21. vijeku preumljuje o tome ko su bili stanovnici Bosne prije nekoliko vijekova. Jer, objektivno je nemoguće da u razmaku od dvjesta godina pogriješi svaka od pomenute tri istorijske ličnosti, nazivajući u kontinuitetu ovaj naš prostor i njegove žitelje srpskim, odnosno Srbima. I to najprije rimski papa koji 1188. godine u svom pismu kaže “regnum Servilie, ljuod est Bosna”, ili u prevodu “kraljevstvo Srba, to jest Bosna”, pa zatim bosanski ban Matija koji svoje podanike naziva Srbima, te kralj Tvrtko I koji sebe tituliše kao “kralj Srbljem Bosni i Pomorju i Zapadnim Stranama”.
Falsifikat
Ali, nije Bakir pokušao da nas obmane samo o srpskoj istoriji onoga čiji se jedan dio danas zove Bosnom, a drugi Hercegovinom. Ne, Bakir je u svom govoru rekao još nešto što je u sukobu sa istinom. E, na to nije u dovoljnoj mjeri ukazano našoj javnosti, jer je sve bilo fokusirano na njegove neistine o našim inače zajedničkim etničkim korijenima. Dakle, ta druga neistina Bakira Izetbegovića, koja se može naći na internet portalu Stranke demokratske akcije, glasi da je tokom rata u BiH navodno “Armija RBiH postupala poštujući univerzalne ljudske i civilizacijske vrijednosti”. To je dio prepoznatljive priče SDA o navodno građanskoj BiH, što je težak falsifikat i obmana na koju niko od ovdašnjih ljudi, prije svega ogromna većina Srba i Hrvata, više nikada neće nasjesti. Ali zato na nju nasjedaju stranci, oni brojni neobaviješteni i dobri ljudi, radi kojih i želim iznijeti jedan dokaz do kojeg sam nedavno došao, a kojeg sam u odgovarajućoj verziji ostavio redakciji “Glasa Srpske”.
Dakle, SDA na čijem čelu je Bakir Izetbegović javnosti se predstavlja kao politička partija koja zagovara tzv. građansku BiH, što bi značilo građansku u svakom trenutku. Međutim, u stvarnosti je SDA sve drugo, samo ne građanska. Evo dokaza koji to na najbolji način razotkriva.
U posjedu sam zapisnika, broj 913/93 od 13. maja 1993. godine, Sedme muslimanske brigade, sačinjenog na zajedničkom sastanku komande te brigade i, kako stoji u naslovu zapisnika, “šure brigade”, održanog 13. maja 1993. godine. Pojašnjenja radi, pojam šura je imanentan islamskom sistemu vlasti, u kojem je šura najviše savjetodavno tijelo. Čini je više članova sposobnih da u granicama ljudskih mogućnosti ispoštuju sprovođenje šerijata u unutrašnjim i spoljnim pitanjima države. Već ova suština navedenog pojma govori o raskolu između onoga što SDA, kao motorna snaga vojnog i sveukupnog političkog organizovanja Bošnjaka, javno priča o tzv. građanskoj BiH i onoga što radi u stvarnosti.
Međutim, navedeni zapisnik sadrži i druge važne detalje, čime se još više razotkriva sama suština SDA. Naime, iz zapisnika od 13. maja 1993. godine je jasno da je jedina tačka dnevnog reda bila “raspodjela ratnog plijena”. Pod tom tačkom u zapisniku stoji: “Sastanak je otvorio Mahmut efendija Karalić, emir 7. muslimanske brigade. Objasnio je propise raspodjele ratnog plijena po Islamu”. U zapisniku je konstatovano da su se potom za riječ javljali i govorili Halil Brzina, Nijaz Duranović, Šerif Patković, Nesib Talić, ali su od ovih imena važnije činjenice da se komandant navedene brigade ne zove komandantom, nego emirom, a to je riječ iz arapskog jezika čije izvorno značenje je komandant, te da se raspodjela plijena ne vrši u skladu sa zakonima građanske države, za koju se tobož zalaže SDA, već isključivo prema islamu. U tom pravcu zapisniku je priložen, kao njegov sastavni dio, i odgovarajući izvod iz Kurana – Sura 8, Enfal – Plijen. Iz te sure na sastanku navedene brigade apostrofiran je ajet 41. u kojem stoji: “I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Alahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi, i siromasima, i putnicima…”, ali je u odgovarajućoj fusnoti ispod ajeta dato objašnjenje koje glasi: “Ako se pogani ustegnu od ratovanja protiv Božjeg Poslanika, bit će im oprošteno, ali ako se ponovo povrate da ratuju, onda će biti uništeni”.
Dokaz
U čemu je važnost ovog dokaza? Ona se ogleda najprije u tome da organizacija tzv. Armije RBiH po pravilima islama nije bila svojstvena samo onim njenim dijelovima, tj. jedinicama sastavljenim od mnogobrojnih džihadista inostranog porijekla (iz Saudijske Arabije, Pakistana, Avganistana i drugih islamskih država), već su tim pravilima bile prožete i ovdašnje muslimanske jedinice, sastavljene od domaćih muslimana. One su, dakle, bile organizovane i njima je komandovano isključivo prema šerijatskim pravilima. U tome se ništa ni do danas nije promijenilo, niti će. Ne može se to nikada promijeniti, jer je u korijenu takvog organizovanja društva nešto što predstavlja samu suštinu organizovanja i djelovanja države u islamu. Sve to je svojevremeno, istina ne kao svoju originalnu ideju, zapisao osnivač SDA Alija Izetbegović, u knjizi “Islamska deklaracija”, u kojoj stoji: “Najkraća definicija islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile. …Nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija. Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije. …Moramo, dakle, biti prvo propovjednici, a zatim vojnici. Naša sredstva su osobni primjer, knjiga, riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila? Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora. Ipak se može postaviti jedno opšte pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast”.
Dokaz koji sam iznio u ovoj kolumni bio je primjer, iz niza njih, kako se ove riječi Alije Izetbegovića pretvaraju u praktično djelovanje i ponašanje, samo kada sazriju uslovi za to. Kada nastupi taj trenutak, prividni građanski komandant postaće emir, a ratni plijen neće biti raspodjeljivan prema zakonima građanske države, nego isključivo nakon savjetovanja u šuri i prema šerijatskim pravilima. To brojni stranci ne znaju, a SAD i EU neće da prihvate, već zatvaraju oči ili poput noja zabijaju glavu u pijesak, stupidno vjerujući u priču SDA o navodnoj građanskoj BiH.
Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke.
Izvor: glassrpske.com
