Nastavnici u Srpskoj se sve češće suočavaju s verbalnim, psihičkim ali i fizičkim nasiljem, pa tako često čujemo da je neki učenik nastavnika ili profesora vrijeđao, psovao…
Fizičko nasilje nad prosvjetnim radnicima se, na sreću, još uvijek svodi na pojedinačne ekscese, ali postoji opravdana bojazan da će eskalirati i postati svakodnevica u učionicama.
Na svakom radnom mjestu radnik ima pravo na mir, red i poštovanje kako bi u najboljim mogućim uslovima dao svoj maksimum.
Samo prosvjetni radnici izgleda, nemaju pravo na mir, red i poštovanje na svom radnom mjestu, dok obavljaju najteži i najodogovorniji posao na svijetu. Umjesto da se fokusiraju samo na podučavanje i kako što bolje približiti i pojasniti određeno znanje učenicima, oni se moraju baviti nasiljem, štititi druge učenike od njega, ali ga i trpiti.
Veliki problem je što takvi slučajevi ostaju skriveni, što nasilnicima daje još veći podstrek da istom mjerom nastave.
“Direktan fizički oblik naslija nisam doživio u svojoj karijeri, ali one verbalne doživljavam skoro svakodnevno. Od uvreda i psovki, omalovažavanja mene, mog zvanja i predmeta, do prijetnji usmjerenih bilo meni ili mojim kolegama izrečenih u mom prisustvu. Doživio sam da učenik pokaže nož uz komentar da je to sve znanje koje je njemu potrebno u životu, ili da mi u afektu kaže „zapaliću i školu i sve ovdje“”, rekao je za MONDO Aleksa Vučen, profesor u Srednjoškolskom centru „Nikola Tesla“ u Kozarskoj Dubici.
Dodatan problem je što prosvjetni radnici većinu takvih situacija prećute, jer ne postoje adekvatni mehanizmi zaštite.
“Samoodbrana u fizičkom smislu je problematična, jer onda dolazimo do fizičkog kontakta sa učenikom. Koliko god da ste u pravu, zauvijek ostanete obilježeni kao nastavnik koji je udario dijete. To sredine u kojima radimo ne praštaju. Na papiru postoje službe u školama koje su dužne da djeluju, ali su disciplinske mjere uglavnom deklarativne (ukor odjeljenskog vijeća ili čak direktora ništa ne znači više) ili nesprovodive (izbacimo li učenika iz škole, npr. može se desiti da se broj učenika smanji do te mjere da prestane potreba za određenim nastavnicima. Dakle, ljudi gube posao). Zato je najčešća situacija da ljudi ćute i trpe u strahu od osude zajednice, drugih kolega ili za posao”, kaže Vučen.
Prema njegovim riječima, problem je što Zakone i pravilnike donose ljudi koji kao da nemaju kontakt sa nastavom i da mnogi ne shvataju ozbiljnost suptilne degradacije jedne osobe (nastavnika), naročito kada se ona odvija nekoliko godina.
“Rečenicu ‘Ja ionako za 10 000 maraka kupim diplomu koju hoću’ sve češće čujemo i na ovo uglavnom ne možemo da regujemo – niti imamo ljudskog niti zakonskog osnova budući da svako ima pravo da iznese svoj stav. Čovjek se sistematski degradira što za posljedicu ima potpuno uništenje samopouzdanja i samopoštovanja kod nastavnika i on takav ne može da adekvatno radi svoj posao.”
„TREBA DA DOĐETE I POSLUŠATE TIŠINU U ZBORNICI POSLIJE ŠESTOG ČASA, ONA SVE GOVORI“ – ALEKSA VUČEN
Nasilje učenika je nešto što se i može kontrolisati, ali na roditelje niko nema uticaja. Većina ih živi u tzv. „dijetecentričnim porodicama“ u kojima je dijete glavna tačka njihovog života, smatra naš sagovornik.
“Mnogi su roditelji primjer takozvanog ‘helikopter roditelja’ koji visi nad glavom svoje djece i kruži, kao elisa od letjelice, ne dozvoljavajući da se ijedan detalj u njihovom životu odvija bez njihovog znanja. Takvi roditelji znaju bolje od nastavnika, oni su tumači zakona, znaju koliko je dijete znalo, koja ocjena mu sljeduje (odlična, naravno) koliko treba da ima časova srpskog, a koliko matematike itd. Ne pretjerujem kada kažem da na roditelje ode 80 odsto psihičkog napora jednog nastavnika, iako sa njima ima najmanje fizičkog kontakta”, kaže ovaj profesor Demokratije i ljudskih prava, Kulture religija, Filozofije, Sociologije i Etike.
Anja Krsmanović, profesorica matematike u Srednjoškolskom centru „Vasilije Ostroški“ u Sokocu ističe da ih problem nasilja nad prosvjetnim radnicima nije zaobišao, iako je trenutna situacija u školi dobra, .
“Prije se dešavalo da učenici uništavaju privatnu imovinu profesora (stakla i gume na automobilima), a 2014. godine u područnoj školi smo imali slučaj da je roditelj nasrnuo na profesora. Jedino što može da uradi prosvjetni radnik je da uključi razrednog starješinu, školskog psihologa i roditelje učenika. Koliko to ima efekta i ima li uopšte, ne bih komentarisala”, rekla je Krsmanovićeva.
Citira čuvenu narodnu izreku o kulturi odgoja o tome da „sve ide iz kuće“, ali smatra i da su roditelji “gori” od djece.
“Danas se živi brzo, sve nam je dostupno, sistem je takav da su roditelji uglavnom rastrzani u borbi za preživljavanje, zatim tu je internet, sve je nekako previše dostupno i stvara se iskrivljena slika o tome šta je ispravno, a šta ne”, rekla je Krsmanovićeva, ističući da je problem što su djeca danas upoznata sa svojim pravima, ali ne i sa obavezama.
Nasilje nad nastavnicima ne zaobilazi ni osnovne škole potvrđuje predsjednik aktiva direktora osnovnih škola regije Banjaluka, Miroslav Popržen. On kaže da se ljudi ovdje bave samo pravima djece, a istovremeno su nastavnici najdiskriminisaniji, gledajući zakonske i podzakonske akte.
“Nigdje nećete naći da se neko bavi pravima nastavnika, imate samo odgovornosti i obaveze nastavnika, koji osim prava na rad nemaju ništa drugo. Nijedan zakonski mehanizam zaštite nastavnika ne postoji. Oni imaju samo klasična radnička prava. Moje lično mišljenje je da nikad nije bilo teže raditi u školi nego što je to danas”, rekao je Popržen za MONDO naglašavajući da se nastavnici konstantno nalaze između čekića i nakovnja, pod lupom roditelja, đaka, javnosti…
Popržen kaže da je najčešće nasilje koje nastavnici trpe ono verbalno, te da se fizičko nasilje svodi na pojedinačne ekcese, ali…
“Pitanje je vremena kad će nas početi tući, jer su nastavnici onemogućeni bilo kako reagovati. Sada u pravilnicima imate da nastavnik ne može učenika izbaciti sa časa, pa čak i ako mu učenik psuje ili ga vrijeđa. Nema nikakav način zaštite, a ako i odreaguje, onda je on u problemu”, smatra Popržen.
U Sindikatu obrazovanja nauke i kulture RS kažu da nasilje nad nastavnicima jako dobro prikriveno ali se itekako dešava.
“Imamo mnogo takvih situacija, kao što su pritisci roditelja da za svoje dijete traže bolje ocjene ili status i to je vrlo nezgodno dokazati jer nema svjedoka”, kaže Dragan Gnjatić, predsjednik Sindikata obrazovanja, nauke i kulture RS.
Dodaje da ponašanje učenika ponekad nije u skladu sa nekim normama, a da je položaj prosvjetnih radnika nezahvalan jer oni od te djece moraju prije svega da naprave dobre ljude, pa tek onda dobre stručnjake.
Prema njegovim riječima, nekada je učitelj, nastavnik ili profesor bio izuzetno poštovan, bez obzira na sredinu u kojoj radi.
„To poštovanje postoji i sada, ali mora biti puno veće i moramo na tome raditi svi zajedno“, naglašava Gnjatić i ističe da je ugled ljudi od struke na jako niskom nivou.
“Situacija je takva da ako mrko pogledaš učenika ili ga iskritikuješ jer nije uradio svoj dio posla to je odmah krivica nastavnika. Pa ta djeca su u školi šest časova, ne sati, a gdje je ostalih 18 sati u danu”, kaže Gnjatić.
Šta možemo uraditi?
Profesor Vučen ističe da ljudi nikako da shvate da svoja prava mogu ostvariti zajedno ili paralelno sa ostvarenim obavezama, te da je kultura nasilja svepristuna kako u medijima, tako i na društvenim mrežama gdje osobe koje nasilnički i bahato nastupaju imaju veće šanse da uspiju u svojim namjerama.
“Sve to zajedno stvara okruženje u kom nasilje postaje ne anomalija već stvar proračunatog rizika. Ako ću biti fin i uljudan neću napraviti ništa, a ako nekog udarim, nastupim bezobrazno ili „nogom odvalim vrata“ mogu završiti sve što treba”, zaključuje Vučen.
I sindikatlija Dragan Gnjatić je saglasan da je sistem vrijednosti poremećen.
“Svi misle da mu materijalno bogatstvo dozvoljava da može nekorektno da se ponaša prema drugima. Danas svi gledaju kako da dođu do rješenja poprijeko a ne mukotrpnim radom, ali ja vjerujem da jednom širokom akcijom i zajedničkim učešćem možemo vratiti ugled nastavniku onako kako to treba da bude ili je bilo nekad.”
Miroslav Popržen, iz Aktiva direktora osnovnih škola krivca za nastalu situaciju vidi „u Zapadu“ jer smo, kako kaže, „prihvatili sve što ne valja.“
“Ja sam pristalica toga da prihvatimo sve što je dobro za našu djecu, međutim, kod nas su došli raznorazni trendovi koje sam ja dok sam bio dijete gledao samo na televiziji, a sada to doživljavamo”, tvrdi Popržen i dodaje da su prosvjetni radnici obični ljudi koji obavljaju vrlo složen i odgovoran posao za koje niko nema razumijevanja, te da se jedino izmjenama zakona može doći do pomaka u rješavanju ovog problema.”
Izvor: mondo.ba
