DANIJELA Ognjenović Kovač i njen suprug Dario nisu ni slutili da će obična glavobolja njihovog sina Aleksandra (11) završiti kobno nakon, kako ona kaže, nemara doktora.
Majka Danijela u ispovijesti o posljednjim trenucima života njenog sina: Došao je u bolnicu na nogama, a posljednjeg dana je bio izgubljen i nikoga nije prepoznao, postao je i agresivan, pokidao je sa sebe braunilu i ponavljao: “Joj, Bože moj”, stiskao zubima i udarao se po nogama od bolova..
Danijela je za 24sedam ispričala šta se tačno desilo i kako je izgubila dijete za samo nekoliko dana zbog procjene veoma diskutabilne procjene ljekara na dječijem odjeljenju JZU bolnice “Sveti Vračevi” u Bijeljini.
Naime, kako tvrdi Danijela, dječaku je pozlilo 26. avgusta i zajedno sa suprugom su sina odveli u Hitnu pomoć. Danijela kaže da je malog Aleksandra veoma boljela glava i dva puta je povraćao tog dana.
– Kada smo stigli u Hitnu bilo je 14 sati i 30 minuta. Tada nam je osoblje Hitne pomoći reklo da se popnemo uz stepenice, jer Dom zdravlja radi do 15 časova. Na spratu Doma zdravlja ga je pregledao tim 3 i ta doktorka nam je dala uputnicu za dalje bolničko liječenje, jer nije htjela da razmišlja o njemu za vikend, da li će mu se nešto dogoditi.
Odmah smo krenuli za bolnicu “Sveti Vračevi”. Pregledala ga je dr. neurolog i uputila na pregled kod pedijatra. Doktorka iz tima 3 je slučajno na uputnici napisala neurolog, a trebala je dječiji pedijatar, pa smo morali opet ići do hitne da mu izdaju novu uputnicu za dječijeg pedijatra. Nakon toga, smo se opet vratili u bolnicu “Sveti Vračevi” – počinje priču majka preminulog dječaka.
Kaže da je to dana bila dežurna doktorka B.G (ime poznato redakciji) koja ga je pregledala i rekla da je možda u pitanju sunčanica i da treba da ostane u bolnici, da uradi neke pretrage.
– U pratnji sa mojim sinom sam ostala ja, dok je suprug otišao kući da nam donese stvari koje su nam potrebne u bolnici. Odmah po prijemu su mu uključili infuziju na svakih 6 sati. Dijete je i pored infuzija non-stop povraćalo. Uradili su mu nalaze i rekli da je sve u granicama normale. Moje dijete se i dalje samo žalilo da ga boli glava, smetala mu je svetlost i samo je htio da leži. Doktori su rekli da sumnjaju na sunčanicu – priča Danijela.
Narednog dana, u neđelju 27. avgusta, bila je vizita i doktori su rekli da je sunčanica i pospanost.
– Moj sin je i dalje povraćao, iako je primao infuziju, nije mogao da sjedi, stalno je htio da leži i žmurio je. Toga dana je primao infuzije na svakih 8 sati i uključen mu je pentraksil, ali je on i dalje povraćao i žalio se na glavu. Njegovo stanje se sve više pogoršavalo. Čim bi nešto pojeo, odmah bi povratio u mlazu više nego što bi pojeo i popio. Tako je prošla i ta nedelja, sestre su samo mijenjale infuzije, a on je konstantno povraćao – kaže majka.
U poneđeljak ujutru, kada je bila vizita sa njima je došao i neurolog.
– Neurolog je moga sina tjerao da ustane, sjedne, hoda na prstima, petama, nogu ispred noge, itd. Rekao je da je nalaz uredan. Postavljali su mu neka pitanja i on je usporeno odgovarao. Kada ga je neurolog pitala kako ga boli glava, on joj je odgovorio da mu kruži mozak.
Nakon tog pregleda, opet je sav iscrpljen, legao u krevet. Doktori su se složili da dijete treba da pregleda ORL i oftamolog. Poslije nekog vremena, sestra je došla u sobu i rekla da idemo na pregled kod ORL i oftamologa. Dok smo se penjali sa 2. na 3. sprat pješke, teško je hodao i dok smo došli do ordinacije, sve je ispovraćao i bio je žut u licu. Tada ga je medicinska sestra umila, stavila ga da legne i podizala mu noge u vazduh da dođe sebi. Kada je dijete došlo sebi, uradili su mu preglede i rekli da su nalazi uredni. Uzela sam sina u naručje i odnela sprat niže do sobe. Stavila sam ga u krevet, bio je uznemiren i preplašen, pa je sestra donijela ogradicu i stavila sa strane na krevet, da ne bi pao sa kreveta – priča majka.
Nije prepoznao majku i oca
Viđevši da đetetu nikako nije bolje, Danijela je otišla do doktorke koja je primila đečaka i zamolila da mu snimi glavu, da uradi CT ili ultra zvuk.
– Ona mi je odgovorila: “De Danijela, vi roditelji hoćete samo da zračite đecu” i da je snimanje štetno kao da snima petsto puta pluća. Pitala me je kakav je on učenik, a ja sam joj odgovorila da je odličan. Izjasnila se da on njoj nije ni za dvojke…
Što je mene kao roditelja i prosvjetnog radnika veoma pogodilo. Smatram da ni jedan doktor ne smije da omalovažava svog pacijenta. Tog, za nas, kobnog poneđeljka došlo je i vrijeme posjete od 14 do 15 časova. Primijetila sam već prije posjete da se sin na momente gubi. Zatim su došli moji roditelji, suprug, moj mlađi sin i sestra. Sin nikoga nije prepoznao. Zatim sam pozvala njegovu učiteljicu koju je mnogo volio, ni nju nije prepoznao – priča Danijela.
Odgovor iz bolnice sljedeće nedelje
Redakcija portala 24sedam poslala je pitanja JZU bolnici “Sveti Vračevi” u Bijeljini u želji da čujemo njihovu stranu priče, a od njihovog PR-a smo dobili obavještenje da će nam odgovore u vezi sa ovim slučajem proslijediti naredne nedjelje.
Redakcija portala nastaviće da prati kako će se odvijati situacija oko smrti dječaka i da li će biti pokrenut bilo kakav postupak u bijeljinskoj bolnici da bi se utvrdilo ko je odgovoran i da li je bilo ljekarske greške u procjeni dijagnoze.
– Moj suprug je veoma uplašen izletio na hodnik i zvao doktora da mu kaže šta se desilo sa djetetom, došao je u bolnicu na nogama, a tog dana je bio izgubljen i nikoga nije prepoznao, postao je i agresivan, pokidao je sa sebe braunilu i počeo da govori: “Joj, Bože moj”, stiskao zubima i udarao se po nogama od bolova.
Sve vrijeme nije podnosio svjetlost, samo je ležao i žmurio. Nije mogao ni da hoda. Moj suprug i otac su ga naizmjenično nosili po sobi dok je on u mlazovima povraćao. Pošto smo sve vrijeme čekali da se pojavi neko od doktora, konačno se, poslije nekog vremena pojavio B. G. (ime poznato redakciji) i pitao je sina da li zna ko je on, sin nije ni njega prepoznao.
Moja sestra ga je fino upitala zašto mu nisu snimali glavu, na šta je on odgovorio, jeste li vi doktor… Zatim smo mu rekli zašto ga dalje ne šalju, ako ne mogu ništa – kaže Danijela.
Nisu htjeli da podignu helikopter
Upravo to se i desilo jer je doktor otišao i poslije nekog vremena se vratio i rekao da se čuo sa načelnicom neurologije u Banjoj Luci i da će biti poslati sanitetom.
– Pitala sam ga zašto nas ne pošaljete helikopterom, jer je sin veoma loše. On je odgovorio da nije hitan slučaj i da nije životno ugrožen – objašnjava Danijela. Obavijestila je i doktorku koja ga je primila da će otići do ovog grada, da bi joj onda odgovorila da je tako najbolje, da će tamo oni završiti dijagnostiku. Inače, između Bijeljine i Banjaluke ima nešto više od 220 kilometara daljine.
— Moj suprug, majka i otac su nas ispratili i mi smo u 15:45 časova seli u sanitet i otišli. Poslije sam saznala da su moji roditelji pitali doktora da li zna koja je dijagnoza i šta misli da je u pitanju. On je, nakon svega ovoga rekao da sumnja na meningitis ili čak upalu mozga.
I izjasnio se da nije ni njemu jasno i da nije siguran. Iz svega navedenog i nakon njegovog izjašnjenja, na neki način je svoju prethodnu izjavu da nije hitan slučaj, demantovao. Meningitis, a i upala mozga su hitni i itekako kobni i ukoliko se na vrijeme ne počnu liječiti, mogu da prouzrokuju smrt za nekoliko dana. Doktor ga je trebao uputiti za Beograd ili Tuzlu, jer su bliži – priča Danijela.
Ali onda je nastupila prava drama jer je dječku u kolima bilo sve gore i gore. Kako nam je objasnila, u vozilu su se pored nje i Aleksandra nalazili medicinska sestra i doktorka koja je stažistkinja.
– Vozač je zaista brzo vozio i trudio se da što prije stignemo do Banja Luke. Četrdeset minuta prije dolaska na kliniku sin se od svega toga umokrio, doživio epileptični napad, te počeo da plavi, puls mu je bio 44/18/22. Stalno sam ih pitala da li je živ, na šta su oni odgovarali da jeste.
Doktorka iz saniteta 40 minuta prije dolaska u Banja Luku je telefonski tražila informacije od doktora iz Bijeljinske bolnice i dala nešto mom sinu, pošto nije znala šta da radi. Nije znala čak ni da koristi slušalice da mu posluša srce, nego je dala medicinskoj sestri da to uradi.
Trebao je biti poslat iskusni doktor sa medicinskom sestrom, a ne stažistkinja, koja ne zna šta da radi. Dalje mu nisu mjerili puls… stavili su mu samo kiseonik i davali mu 15L/min kiseonika preko maske. U Banja Luci su mi doktori rekli da su pogrešno postupili, te da su trebali raditi masažu srca i uduvavanje zraka – objašnjava Danijela.
Kada su stigli u Banja Luku, ekipe su bile spremne i odmah ih dočekale.
– Odvezli su moga sina i počeli reanimaciju. Pitali su medicinsku pratnju kada je posljednji put mjeren puls, rekli su 40. minuta prije dolaska. Pokušavali su aparatima i masažom srca da ga ožive 90 minuta, te su mu davali i doze adrenalina, međutim ništa nije pomoglo.
Rekli su da inače bijeljinska bolnica to radi, šalju im pacijente kada već treba da umru i da je 100 odsto njihova greška – priča unesrećena majka.
– Veoma sam ogorčena na doktore sa pedijatrije iz Bijeljinske bolnice, a posebno na doktorku B.G. koju lično poznajem. Nisam mogla ni da zamislim da je u stanju ovako nešto da uradi… Ovim želim da spriječim da se više nikada nikome ovo ne dogodi, što mi preživljavamo kao roditelji – izjavila je Danijela, prenose Novosti (AloOnlineBa).
