Djed nesretno stradalog dječaka Ahmeda Hidića, Refik Kahrimanović uputio je otvoreno pismo direktoru OŠ “Dositej Obradović” u Doboju u kojem navodi način na koji su djelovali direktor i školski radnici, ali i policija u momentima kada je otkriveno da je dječak nestao.
Takođe se detaljno opisuje potraga za dječakom od strane porodice.
Pismo prenosimo u cijelosti:
DJEČAK JE OTIŠAO U SMRT IZ VAŠE ZONE ODGOVORNOSTI, DIREKTORE
Gospodine direktore, Ja djed po majci tragično nastrdalog dječaka Hidić Ahmeda iz Doboja, a koji je bio učenik devetog razreda vaše škole nisam imao namjeru s Vama da polemišem bilo kojim putem u vezi Vašeg odnosa prema tragičnom događaju učenika Vaše kole. Telegram koji ste nam poslali kao znak izražavanja saučeća u žalosti, a kojeg smo dobili tek danas naveo me je da Vam se ipak obratim. Zanimljivo je da je Vaš telegram putovao pet dana, a nalazimo se u istom gradu direktore. Pitam vas: Imate li, direktore, makar trunku morala i ljudskosti u sebi? Ne vjerujem, a nakon što ste dana 18. aprila 2019. godine, reporteru BN televizije dali onako skandaloznu, lažnu i sramnu izjavu, ne bi vam trebao niko ništa vjerovati.
Bilo bi, direktore, primjerenije da ste rekli pravu istinu kako ste Vi iz vaše škole dozvolili učeniku, koji se požalio na bolove u stomaku, da bez pratnje ili obavijesti roditeljima napusti nastavu prije njenog redovnog završetka. A tek da ste vi lično ili neko od vaših saradnika-uposlenika organizovali prevoz bolesnog đaka do službe u kojoj bi mu se ukazala medicinska pomoć!?… Ali ne, to se vas nije ticalo jer dječak-učenik nije bitan, on može i umrijeti na putu do kuće?… Bilo bi to zaista zakonski i pohvalno zar ne, direktore?… Zar roditeljima umrlog dječaka, a svakako i široj javnosti ne bi bilo draže da su iz vaših usta čuli izjavu u kojoj govorite kako ste poduzeli mjere i radnje u smislu sankcionisanja odgovornih uposlenika škole koji se u datom trenutku nisu ponašali u skladu sa zakonskim propisima. Zbog njihovog nesavjesnog ponašanja u radu i propusta koje su učinili, možda je ugasio se život jednog dječaka. Zar roditeljima umrlog dječaka, a svakako i široj javnosti ne bi bilo draže da su iz vaših usta čuli izjavu u kojoj govorite da ćete Vi iz moralnih razloga podnijeti ostavku na mjesto direktora. Ali ne!… To Vi niti pomišljate niti o tome razmišljate. Fotelja je dobro plaćena, a život po vašem mišljenju; ”tuđi”, ništa ne vrijedi?’… Bitno je biti partijski poslušnik, a sposobnost i moral za rad sa djecom nisu vam važni i bitni.
Podsjetit ću vas da roditelji šalju djecu u školu, između ostalog da im se pomogne kako bi oni postali bolji ljudi, pametniji i korisniji za zajednicu. Nekada su škole tome i stvarno i služile. A danas?… To je najprije žalosno pa zatim i tragično gospodine direktore.
Povezano: TRAGIČNA SMRT Ahmeda Hidića: DEMANTI na izjave sagovornika iz OŠ „Dositej Obradović“ Doboj
Ali da se vratimo na konkretan slučaj. Hronološki.
Direktore, i vama je poznato da je majka nastradalog Ahmeda i toga dana redovno i uobičajeno u 18:30 sati došla pred školu da od vas, a po zvršetku nastave, preuzme svoje dijete. Nažalost, ona je od ostalih učenika, a ne od nekog nastavnika (kojima je to svakako bila i dužnost), saznala da je njezin Ahmed izašao iz škole ranije, to jest u 16:10 sati. Nakon rasprave, koju je imao zbog dobijene ocjene, sa nastavnicom njemačkog jezika Ožegović Milenom, požalio se na bolove u trbuhu i zamolio da napusti nastavu. Dozvoljeno mu je pa je zato i izašao ranije, a na majčino veliko iznenađenje jer se u kući nije pojavio ranije. Žalosno je, direktore da žalosnije biti ne može.
Majka je u cilju potrage za dječakom, nakon nekoliko obavljenih telefonskih razgovora i obilaskom nekih adresa u gradu, oko 18:50 sati nestanak prijavila policiji. Usput, zamolila ih je da pomoću skupo plaćenog sistema video-nadzora u gradu, pokažu joj moguće kretnje nezinog djeteta. Nažalost. Nije naišla na razumijevanje. Krute policijske procedure su je možda spriječile da spasi Ahmedov život. Tačno u 19:00 sati, majka je sa grupom komšija i građana došla pred vašu školu, direktore i pokušala da vas kontaktira. Htjeli su vas zamoliti da otvorite školu i da na tamošnjim, vašim kamerama probaju vidjeti pravac kretanja nesretnog dječaka. Nažalost i tu su naišli na zid. Niste se pojavili direktore. A dragocjeno vrijeme je neumitno prolazilo.
Javnost nije upoznata, ali vi i mi koji smo tada bili ispred škole, znamo da ste bili na privatnom sijelu i zbog toga se niste odazivali na majčine pozive. Svakako da vi imate pravo na vaš privatni život i to sijeloi, ali ne znam koliko to sijelo može biti važnije od muke i brige roditelja učenika vaše škole koji, Vašom krivnjom, toga dana nije došao svojoj kući., Na kraju, upornost i privatne veze su nekako omogućile majci da stupi u kontakt sa vama ali tek u 20:30 sati. I još ste joj tada (nakon što vas je upoznala s problemom) na grub način, putem telefona, rekli da nemate ključ od škole te da to i nije vaša dužnost. Uznemirena i histerično zabrinuta majka vas je molila da dođete u školu. Nakon što nju niste razumjeli, a htela je da pregleda i prostorije u školi misleći da je možda još tu gdje ga je jutros ostavila. Uvidjevši da Vas majka neće moći nagovoriti da dođete u školu, telefon iz njenih ruku preuzeo je jedan od prisutnih policajaca i nastavio razgovor sa Vama. Nakon završenog razgovora policajacac je izjavio da ste u popitom stanju, pa nas nije iznenadilo onakvo Vaše ponašanje. Poslije njegovog razgovora sa Vama pojavili ste se nakon 20-tak minuta u društvu nastavnika informatike Đurić Daria, koji je i bio dežurni toga dana, nastavnika kojem se disciplinovani Ahmed javio da je bolestan i da ode kući, a Đurić se nije udostoio da nazove roditelje, iako je dobro znao da mu je to dužnost i obaveza te ste vi i vaš nesavjesni nastavnik uz dva policajca ušli u školu na sporedni ulaz. Tamo ste se zadržali kraće vrijeme i dalje ne omogućujući majci da i ona uđe u školu. Zatim ste svi i izašli na taj sporedni ulaz, a da majku niste ni vidjeli, a kamoli je išta pitali ili na drugi način iskazali svoju zabrinutost. Jadan od spomenutih policajaca joj je saopštio kako ste vi rekli da školske kamere nisu u funkciji, da u školi nema nikoga da je učenik otišao iz škole na način naprijed naveden, a potom je prisutne zamolio da se raziđu. Mi smo se razišli u cilju daljne potrage za dječakom.
A svi smo očekivali od vas da iskoristite priliku i pokažete odgovornost, da priđete majci, da je konsultujete i odmah se uključite u organizaciju portage za dječakom-đakom vaše šole koji je nestao iz učionice. Pa zašto ste, direktore pred TV kamerama besramno bez trunke stida, slagali da ste vi iz škole i sa učenicima organizovali potragu za našim Ahmedom. Žalosno je graditi karijeru na tuđoj muci, direktore. Tačno je da je u potrazi učestvovalo i nekoliko učenika iz škole, ali oni nisu to činili na vašu inicijativu. Vi niste postojali tu. Vaša nemoralna izjava da ste svojom pameću i ”organizacionim sposobnostima, eto, doprinijeli da se na ”uspješan” način pronađe mrtvo tijelo dječaka. Nema šta; Nauka i praksa su dokazali da se u većini slučajeva, zločinac vraća na lice mjesta i tobož, kao pokušava pomoći u rasvjetljavanju slučaja. Ako je tako kako ste vi izjavili?…; Lahko vam je bilo. Samo je jedna istina direktore.
A ta istina je: Građani Doboja i rodbina dječaka samoorganizovani, bez vas i vaše pomoći kao i bez pomoći policije su tačno u 22:00 sati pronašli mrtvo tijelo unesrećenog dječaka. Odmah su o svemu uredno obavijestili policiju i nadležnu Službu Hitne medicinske pomoći koji su odmah došli na lice mjesta. Nažalost, kasno. Možda je to tako i zbog vas i krutih policijskih načela. Pronađite diretore ovdje vaše organizacione sposobnosti. Vaša sposobnost je bila da se vratite vašem veselom društvu i da izmislite priču o navodno bolesnom dječaku. Rekli ste da je bolovao od ”teške epilepsije” pa je po vama:
”Uredno pospremio svoj ruksak i odjeću, ostavio ih pored sebe i zatim, usljed epileptičnog napada, bacio se sa stijene”
Žalost i sramota za tako odgovornu funkciju, direktore. Dalje vas pitam; Da li je za devet godina pohađanja škole ikada imao epileptični napad u školi na nastavi? Nije, a i sami ste rekli da vi niste ranije znali za takvo dječakovo zdravstveno stanje.
Istina je da je dječak prije tri godine, pri spavanju imao napad sličan epilepsiji, ali su se kasnije nakon izvršenih pretraga doktori izjasnili da je taj incident bio posljedica njegovih napornih sportskih treninga i možda dugog boravka ispred računara. Nakon toga, dječak nije imao zdrevstvenih problema.
Žalosno je to direktore. Žalosno jer i vi imate djecu i zar vas nebi potresla tako konstruisana lažna i uvredljiva izjava kako ste je vi sročili. I u najgorim slučajevima se o mrtvima pričaju samo lijepe priče. A gdje ste vi tu, direktore? Svojom neprofesionalnom izjavom ste u grobu prevrnuli jedno divno i nevino stvorenje.
Direktore, ljudski je bilo da se vi lično ,ili da svojim ”organizacionim sposobnostima” animirate uposlenike vaše škole pa da posjetite dom ožalošćenih i tugom utučenih roditelja dječaka Ahmeda. Možda ste mogli, s tim postupkom, makar malo ublažiti njihovu tugu i bol. Možda bi ste, takvim gestom makar prividno umanjili djelić odgovornosti za smrt njihovog djeteta. Pa i oni su dio vaše školske porodice. Još dvoje njihove djece pohađaju vašu školu. Vama je poznato da su baš Ahmedovi roditelji, uz pomoć iz Opštine Doboj, Svojih dvoje djece ispisali iz OŠ ”Vuk Karadžić”. Razlog su bile uvrede na nacionalnoj osnovi. Upisali su ih u vašu, multinacionalnu školu. Mislili su da će biti bolje. Međutim, sada se osjećaju prevarenim i misle da je bilo prihvatljivije trpiti uvrede nego li zauvijek, zbog nečije nebrige, izgubiti dijete. Ovo nisu klevete i laži jer postoje kod roditelja pismeni dokazi za navedeno.
I, nakon što su se uvjerili da njihova djeca, pohađajući vašu školu, i ne mogu postati bolji ljudi, a zahvaljujući baš vašim ”organizacionim sposobnostima”, možete očekivati da zatraže dvije ispisnice i iz vaše škole, direktore OŠ ”Dositej Obradović”.
Ja lično, javno se zahvaljujem razrednom starješini Dari Pašić za korektno datu izjavu za javnost. Smogla je snage i da sama u svoje lično ime posjeti porodicu na dan sahrane umrlog učenika. Bravo za razradnicu. Takvi trebaju djeci. Takvi šire ljubav. Šteta je što takvi ljudi ne mogu biti direktori. Oni se ne bave prljavom politikom.
Na kraju, gospodine direktore malo ću vas i pohvaliti. Dobri ste u laganju. Ne birate sredstva za prikupljanje poena za uspješnu političku karijeru. A opet?… Da niste takvi kavi jeste, kako bi ste obmanuli javnost i s tako malim brijem glasova ušli u parlament Grada, a odatle prema vrhu škole. Nije bitna moralnost i odgovornost, bitno je da ste zahvaljujući ”svojim” sposobnostima pronašli tijelo mrtvog učenika vaše škole. Tako ste rekli za javnost. Dječak je otišao u smrt iz vaše zone odgovornosti, direktore.
Ovim pismom, ne završava se priča o slučaju već da i u našem gradu, gradu Doboju, započinje borba za pravdu i za zaštitu učenika, a protiv neodgovornih i nesavjesnih funkcionera poput vas, direktore OŠ ”Dositej Obradović” u Doboju.
Refik Kahrimanović, ožalošćeni djed”
