Potresne i apokaliptične slike iz Turske nakon serije razornih zemljotresa obišle su čitav svijet, ali i otvorile niz pitanja – kako objasniti ogromno razaranje i stradanje na desetine hiljada ljudi. Da li je to samo zbog “plitkoće” i snage zemljotresa ili pak nisu poštovani propisi gradnje stambenih objekata na trusnim područjima? Profesor na Fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju u Banjaluci Anđelko Cumbo smatra kako se na slučaju Turske “sve poklopilo”.
– Bilo je više faktora koji su doveli do toga da veoma mnogo ljudi strada. Potres je bio plitak i jak, ali se desio i u ranim jutarnjim časovima kada ljudi spavaju. Ali iz svega viđenog može se zaključiti da je do ovolikog stradanja došlo i zbog lošeg kvaliteta izgrađenih objekata. Ne treba zaboraviti da se radi o trusnom području u kom se sudaraju tri ploče. I to se znalo. Znači, nadležni iz tih regija su trebali voditi računa o kvalitetu gradnje. Ali slike s terena ukazuju suprotno, da se o tome uglavnom nije vodilo računa, ni o izboru lokacije, projektovanju, tehničkoj dokumentaciji, spratnosti objekata i na kraju kvalitetu same gradnje. Rezultate tog javašluka pojedinih investitora koji su pokušali da se na brzinu obogate, ali i onih koji su im gledali kroz prste, danas možemo vidjeti u vidu zgrada koje su se porušile kao kule od karata – istakao je Cumbo u intervjuu za “Glas Srpske”.
GLAS: Da li se štedjelo na materijalu ili su same zgrade loše projektovane?
CUMBO: Ono što je meni prvo zapelo za oko jeste to da su porušene zgrade rađene od izuzetnog lošeg materijala, kao da je neko pokušavao da uštedi na betonu. I to me čudi, jer sama konstrukcija zgrade u konačnici ne košta mnogo investitore. To je nekih 30 odsto od ukupne investicije. Na slikama koje sam gledao primijetio sam i da je sama armatura koja je ugrađivana u objekte bila izuzetno slaba. Ugrađivano je daleko manje nego što to treba.
GLAS: Kako objašnjavate slučajeve kada su zgrade faktički kleknule, odnosno gornji spratovi su ostali čitavi, ali je prva etaža nestala, kao da ju je zemlja progutala?
CUMBO: To je rezultat katastrofalnih građevinskih grešaka. Radi se o grešci u projektu. Možda je on i bio dobar, ali ga je investitor naknadno promijenio. Kod ovih zgrada nije bilo armirano-betonskih zidova, već stubovi. Znači, korišten je jedan skeletni sistem gradnje koji je veoma “pokretljiv”. Investitori vrlo često u posljednje vrijeme “čiste” ta prizemlja, pretvarajući ih u poslovne prostore. U tom slučaju etaže koje služe za stanovanje vrše pritisak na prizemlje. Na taj način i ovakve zgrade postaju puno kruće i manje otpornije na zemljotrese, jer na spratovima imate veliku masu koja će se ljuljati, a u prizemlju “meku” konstrukciju. Tako izgrađen objekat teško će preživjeti ovakve i slične potrese. Postoji mogućnost i da su u pojedinim slučajevima zgrade pravljene na lošem tlu.
GLAS: I naša područja su u prošlom, a i ovom vijeku imala negativna iskustva sa zemljotresima. Da li smo naučili lekciju, kakvi su nam propisi kada je u pitanju gradnja na trusnim područjima te da li se isti poštuju u praksi?
CUMBO: Nažalost i kod nas postoji mnogo novokomponovanih investitora, koji posljednjih godina zgrću ogromne pare gradnjom i prodajom stambenih objekata. Oni na jednu uloženu marku žele da zarade dvije. Iako zarađuju ogroman novac, kada treba adekvatno platiti nekog građevinskog inženjera to postaje veliki problem za njih. Tada izrada projekta postaje navodno skupa te traže jeftinija rješenja. I znate šta se onda zna desiti, da pojedine arhitekte svjesno u nekim segmentima izlaze u susret investitorima, kako bi projekat gradnje učinili jeftinijim. Pored toga, današnji investitori žele i da prizemlja budu čista, kako bi mogli da ih pretvore u poslovne prostore. Vidimo samo neke stubove i staklo i ništa više. To nije dobro, što može da utvrdi svaki građevinski inženjer. Znalo se desiti da oni vrlo često odustanu od kontrole ovakvih i sličnih objekata, jer ne žele da jednog dana za nešto odgovaraju. Znači ima svega, ali postoji i veoma mnogo savjesnih ljudi koji dobro rade svoj posao, pridržavajući se svih propisanih standarda gradnje.
GLAS: A šta je s ovom drugom stranom, nesavjesnima?
CUMBO: Znam samo da moje kolege i ja savjesno radimo. Ali sigurno da ima i onih koji znaju zažmiriti, uz riječi “pa valjda će sve biti u redu”. I nije problematično samo projektovanje, već i to što, primjera radi, iste firme rade i projektovanje i reviziju. Ili se pak nađu partnerske firme koje onda jedna drugoj izlaze u susret. To je neophodno promijeniti i reviziju projekata davati samo onima sa iskustvom u oblasti konstrukcija. Nekada je to radio nadležni institut, ali se to u međuvremenu promijenilo, zbog zakonskih rješenja koja su uvedena. Sve se svelo na brzu gradnju i prodaju. Veliki problem je i što sami izvođači, da bi dobili neki posao, daju izuzetno niske ponude, a onda kada ga dobiju, gledaju kako da ne prođu kao bosi po trnju. Tada se prave razne kalkulacije i uštede u materijalu. Te i takve građevinske firme uglavnom nemaju ni dobrih poslovođa, niti šefova gradilišta koji bi mogli uočiti određene propuste i ukazati na njih.
GLAS: Prema važećim zakonskim propisima, na području Banjaluke trebalo bi da se grade objekti koji mogu izdržati potrese snage devet stepeni po Rihterovoj skali. Da li se to poštuje?
CUMBO: Kada se pogledaju sami projekti i dokumenta, onda je sve čisto. Niko neće napisati da je projektovao zgradu na osam stepeni ili manje. Ali ima tu drugih problema. Primjera radi, da li će neki inženjer priznati da ima “meku etažu”, što bi ga onda obavezalo da drugačije napravi proračun. Pa u najvećem broju slučajeva neće.
GLAS: Kada pominjete tu “meku etažu” tu mislite na one zgrade koje u prizemlju imaju poslovne prostore?
CUMBO: Tako je, ali veliki problem jeste i kod onih zgrada koje imaju recimo podzemne garaže, jer investitorima vrlo često smeta “višak” zidova, te traže da se oni uklone, te postave stubove kako bi se dobilo više prostora. Slično je i kod poslovnih prostora pa se pojedini inženjeri malo zaigraju i projektuju nešto fleksibilniji objekat. Ne znači da su ovi objekti zbog toga opasni, da će se srušiti, ali su oni na ovaj način izloženi većem pomjeranju i stresu. Najgori slučaj može se desiti u onim gradnjama kada se ojačava gornji dio, zbog meke donje etaže.
Kontrole starih objekata
GLAS: Koliko se vodi računa o bezbjednosti starijih stambenih objekata kod nas?
CUMBO: Tih starijih objekata ima dosta. Jedan broj njih je u lošem stanju, jer je i zub vremena učinio svoje. I oni mogu biti problem, jer nikada se ne zna koje sve nedostatke oni kriju. O njima, koliko mi je poznato, ne vodi se računa i nisu predmet kontrola. Ne zna se ko bi to radio, kako i ko bi to mogao finansirati.
Izvor: glassrpske.com
