Prije nekoliko dana gledao sam kako vatrogasci pomažu jednom dječaku, koji se popeo na zid. Zbog svoje težine, on nije bio u mogućnosti da sigurno skoči i da se nastavi igrati sa drugarima. Ti njegovi „drugari“ nisu učinili ništa da mu pomognu, već su ga snimali i fotografisali. Dječaku su se rugali i vrijeđali ga. Od straha i sramote, dječak se upiškio… Bio je uplakan i veoma tužan, na tom zidu je sjedio 3 sata, sve dok neko od djece nije pozvao pomoć. Vatrogasci su došli u trenutku kada sam prolazio i sve to uočio i čuo od prisutne djece.
Nisam znao šta da kažem toj djeci od 12, 13 godina, jer sam i ja prije skoro 10 godina bio njihovog uzrasta. Ljut i uznemiren, pitao sam ih zašto su ga snimali, zašto mu nisu pomogli. Dječaci i djevojčice su drsko odgovorili:
„Zato što je zanimljivo“;
„Zašto se debeli popeo, kada ne zna sići?“;
„De druže, pa sam je to sebi napravio.“
- slični komentari su se nizali…
Shvatio sam da je mržnja u njihovim srcima duboko usađena i da ja tu ništa pametno ne mogu reći.
Galamio sam, natjerao sam jednog dječaka da izbriše snimak, jer se sa istim hvalio… Uradio sam sve što sam mogao. Kada su trojica vatrogasaca spustili dječaka, prišao sam mu i pitao ga da li je dobro, da li je gladan, da li ga mogu odvesti kući. Prije nego što sam uspio postaviti ova pitanja dječak mi je rekao:
„De, šta sad ti hoćeš, pusti me?!“
Sa dječakom sam uspio razmijeniti koju riječ, zahvalio mi se i odbio moju pomoć, vjerovatno iz straha i nepovjerenja. Mislio je da ću i ja biti taj koji će ga vrijeđati, snimati… Pitao sam ga da li su ga snimali, on je samo spustio glavu i tiho rekao da jesu.
Nastavili su ga vrijeđati i kada su ga vatrogasci spustili…
Postoji tu još dosta detalja, ali ništa se značajno ne mijenja, svaki nespomenuti detalj samo još bolje opisuje nevaspitanost ove djece…
Dječak se na zid popeo, zato što su ga na to nagovorili njegovi lažni drugari, ekipa, koja sa nepunih 13 godina ponosno korača ka titulama „klošara i propalice“
Izvor: FB profil Petar P.
