Saša Trivić, predsjednik Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske, rekao je da se do sada niko nije strateški bavio privredom u Republici Srpskoj i da „ne znamo kuda idemo“, zbog čega je neophodno donijeti, prvo strategiju razvoja Republike Srpske, a onda i strategiju razvoja privrede.
On je istakao da država ne shvata značaj obrazovanja i da reforma u toj oblasti mora početi, jer nema dobrog života i dobrih plata bez kvalitetnih radnika i privlačenja stranih investicija, koje će donijeti nove tehnologije i znanje koje mi nemamo, a koje ćemo poslije njihovog dolaska razvijati.
„Mora se raditi sistemski. Imamo tradiciju u mašinskoj i elektro industriji. Kada kažemo metalska industrija, njima trebaju kadrovi, jer danas se investicije u proizvodne pogone rade na osnovu raspoloživosti radne snage i njenog kvaliteta. Mora se napraviti dobra škola i dobar mašinski fakultet i onda će doći strane kompanije, a primjer za to je Novi Sad, čiji tehnički fakultet daje 1.000 inženjera godišnje, a posljedica toga je da imate navalu tehnoloških kompanija i auto-industrije oko Novog Sada. Tamo se sada prave fabrike zahvaljujući fakultetu“, rekao je Trivić.
NN: Gdje je naša šansa kada je privreda u pitanju i da li iko o njoj razmišlja na strateški način?
TRIVIĆ: Niko ne razmišlja o privredi, pogotovo ne strateški. Naša šansa je u elektro i IT industriji, mašinskoj industriji, poljoprivredi i turizmu. IT industrija ima mogućnost da zaradi više para vani, ali za to nam treba razvoj elektrotehničkog fakulteta i ekonomskog fakulteta, jer u toj industriji 50 odsto zaposlenih nisu programeri, već oni koji traže kupce, projektuju programe u smislu zadavanja zadataka programerima, a mi sad imamo samo one koji programiraju i koji prodaju samo čisti rad. Ekonomista treba da ostvari ekstraprofit i tako treba razvijati IT, ne samo programerski, već i ekonomski. Ako imamo jakog ekonomistu, možemo angažovati nekoga u Indiji da nam isprogramira pa da svijetu prodamo eventualno taj softver i zaradimo na tome. Zašto mi da budemo Indija u softveru, zašto ne Amerika? Nije to ništa komplikovano, samo moramo shvatiti kako funkcioniše. IT industrija ima poseban značaj za nas, jer stvara uslove da nam najbolji mladi nađu posao ovdje, a ne u inostranstvu. Dakle, IT industrija nije samo privredno, nego i demografsko pitanje
NN: Ko sada vodi računa o tome, odnosno ko bi trebalo da vodi računa, država, univerziteti ili poslovna zajednica?
TRIVIĆ: Niko ne vodi računa. Mi predlažemo ministarstvo ekonomije, tj. da se u ovom ministarstvu objedini ono što već postoji u Vladi. Imamo sektore u Vladi koji su zaduženi za određene privredne grane koje niko ništa nije upitao za četiri godine niti uradio ništa po njihovom pitanju. Farmaceutska industrija je pri Ministarstvu zdravlja i niko je ništa ne pita, prehrambenom industrijom se niko ne bavi, a bez te industrije poljoprivreda ne može, i svi problemi koje imamo u poljoprivredi su nepostojanje prehrambene industrije i veza između njih. Fokusirali smo se na to da gradimo seljaka, a nismo napravili tržišta za njega. Imamo i metalsku i elektro industriju koje imaju neku tradiciju pa i znanje i potrebu Evrope da kupuje ovdje kod nas.
NN: Ko treba te poslove da privuče kod nas?
TRIVIĆ: Mora se raditi sistemski. Kada pričamo o metalskoj industriji, njima trebaju kadrovi. Danas se investicije u proizvodne pogone rade na osnovu raspoloživosti radne snage i njenog kvaliteta. Mora se napraviti dobra škola i dobar mašinski fakultet, pa će onda da dođu strane kompanije. Primjer za to je Novi Sad i njihov fakultet tehničkih nauka koji daje 1.000 inženjera godišnje. Sad tamo imate navalu tehnoloških kompanija i auto-industrije koja gradi fabrike. Taj fakultet preporodio je Novi Sad. Predlagali smo da se u ministarstvu formira tijelo koje će se baviti privlačenjem stranih investicija, jer naši investitori nemaju finansija. Moramo se razvijati regionalno i uvjeriti nekoga da smo država u koju vrijedi uložiti, a to je ogroman posao.
NN: Da li se barem krećemo u tom pravcu? Da li vlast razmišlja na sličan način kao i poslodavci ili ipak imaju neku svoju matematiku?
TRIVIĆ: Država ne shvata značaj obrazovanja. Mi već četiri godine predlažemo da se uloži u obrazovanje, da se opreme kabineti i tu mislim i na osnovne i srednje škole. Tražili smo najmanje 100 miliona maraka da ode u škole i ta reforma mora početi. Država mora shvatiti da ovdje nema dobrog života i dobrih plata bez kvalitetnih radnika i tu se ne smijemo osloniti samo na domaće poslodavce. Nama trebaju poslodavci koji donose tehnologiju i znanje koje mi nemamo, a koje ćemo onda razvijati. I tu je značaj ministarstva ekonomije koje nam treba kako bi se država počela razvijati. Naša privreda se urušava, jer ne posjedujemo osnovna znanja o nekom poslu i zato nam treba drugačije obrazovanje, drugačiji ekonomski fakultet, koji će se posvetiti stvaranju menadžerskih znanja.
NN: Zašto država ne ulazi u reformu obrazovanja? O toj reformi se priča zadnjih 20 godina, ali ništa se ne dešava?
TRIVIĆ: Ma, mi pravimo nauku tamo gdje ne treba. Prvo, mi nemamo tehničkih uslova za kvalitetnu nastavu i na tome treba raditi. Do sada je država uložila puno u zgrade i sada je red da uloži u opremu. Digitalizacija je počela i sada to samo treba ubrzati i ojačati. Imamo neuređeno upravljanje u okviru školskog sistema. Kome, recimo, odgovara direktor škole, imamo politička namještenja u škole, politička zapošljavanja, nedovoljnu kontrolu kvaliteta rada profesora, njihove rezultate. Imamo zastarjeli način učenja koji djecu tjera od škole, i umjesto da uče, oni počinju da mrze školu.
NN: Jedan od zahtjeva poslovne zajednice je i strategija razvoja privrede? Šta bi bila okosnica te strategije, odnosno šta je to u čemu imamo šansu?
TRIVIĆ: Prvo smo rekli da treba strategija razvoja RS, što je širi dokument, i strategija razvoja privrede mora izaći iz njega. Moramo analizirati ko smo, šta smo i kakvi smo i da kažemo, recimo, da imamo problem u sarajevsko-romanijskoj regiji, gdje ne postoji industrija i da kažemo, evo, gore se bavimo samo turizmom i poljoprivredom. Kada znamo ko smo i gdje želimo biti za 15 godina, onda se možemo razvijati, ovako sad imamo situaciju da to niko ne zna i svi vuku na neku stranu i prave strategije kako im padne na pamet. Recimo, imamo problem sa istočnim dijelom i taj prostor se prazni, a 25 odsto studenata u Novom Sadu je iz tog dijela Srpske. Imamo „ho-ruk“ sistem, pravi ovo, pravi ono pa napravi bolnicu. Na osnovu čega mi pravimo bolnice, koje su to statistike i projekcije koje kažu da tu treba bolnica?
NN: Onda se postavlja pitanje koliko je politički dobro raditi tako i reći, evo, vama ne treba bolnica, dom zdravlja ili škola.
TRIVIĆ: Nije to stvar zatvaranja. Da li je opravdano da četvoro djece, recimo, sjedi samo u nekoj školi koja najmanje liči na školu? Moramo misliti prvo na interes đaka pa tek onda na profesore i poslodavce. To više liči na svinjac nego na školu.
NN: Šta ćemo s njima, moraju se obrazovati?
TRIVIĆ: Ja sad razmišljam kao roditelj. Volio bih da moje dijete bude sa ostalom djecom i da se socijalizuje. Bolje je voditi djecu u školu, nego profesora u školu. Taj profesor ne živi u tom mjestu već putuje. Onda je bolje da se djeca druže sa djecom i dobiju kvalitetnije obrazovanje. On predaje za četiri učenika, a od toga svi su različite dobi i u istoj prostoriji im drži časove.
NN: U javnosti se stiče utisak da država vrlo često sa poslovnom zajednicom ide „u kost“. Primjer je, recimo, najniža plata, poslodavci se protive, a država tu platu diže.
TRIVIĆ: Kad ne radiš strateški, ideš administrativno. Kad te nešto boli, ne znaš to izliječiti, već zoveš babu vračaru da ti riješi problem i tako je sa najnižom platom. Neka baba vračara je propisala da je to ta najniža plata od koje će svima biti bolje i ti to administrativno uradiš. Ekonomija ne trpi administrativne mjere. Svaka administrativna mjera ugrožava ili neko radno mjesto ili nekog poslodavca i tržište mora biti to koje uređuje odnose i plata, i poreza i svega ostalog.
NN: Vi ste predlagali neku matematiku u vezi s pitanjem minimalne plate. Koja bi to matematika bila?
TRIVIĆ: Svaki rast minimalne plate brže od prosječne pravi uravnilovku, stvara nezadovoljstvo u preduzeću itd. Najveći dio radnika postaje nezadovoljan. Mi imamo najveću minimalnu platu u odnosu na prosječnu, mislim da su samo dvije zemlje u Evropi ispred nas.
NN: Prosječna plata za kratak period porasla je za nekih 200 KM. Šta mislite koliko ljudi osjeti taj rast?
TRIVIĆ: Mi smo kao narod nezadovoljni. Taj rast plata proizvodi rast cijena i to što je plata porasla za 20 odsto ne znači da čovjek živi 20 odsto bolje i siguran sam da smo zbog inflacije, posebno u posljednjih godinu dana, otišli značajno nizbrdo i kod dobrog dijela ljudi pao je životni standard.
NN: Da li je država adekvatno reagovala na inflaciju?
TRIVIĆ: Mislim da je pogrešno djelovala. Novac koji smo svi zajedno uplatili u budžet, podijeljen je samo jednom dijelu građana, onima koji su na budžetu, a čak ni svi u javnom sektoru nisu osjetili tu podjelu novca, jer javna preduzeća nisu dizala plate ni blizu kao javni sektor. Na kraju, dobit od rasta plata osjetila je samo administracija.
Izvor: nezavisne.com
