SAŽETAK
Istraživanjem problema agresivnog ponašanja djece i mladih stiču se nova saznanja koja mogu doprinijeti uspešnoj prevenciji ovog ponašanja i ublaža-vanju eventualnih posljedica. U društvu u kome živimo agresivno ponašanje je veoma rasprostranjeno. Porast agresivnog ponašanja je veoma vidljiv i u školama.
Ovim istraživanjem smo željeli utvrditi postoji li i ako postoji kakva je povezanost i između vremena provedenog uz medije masovne komunikacije i agresivnosti, da li djeca koju više privlače nasilne scene ispoljavaju ujedno i veći stepen agresivnog ponašanja. Te da li postoje kvalitativne i/ili kvantitativne razlike u stepenu ispoljavanja agresivnog ponašanja s obzirom na spol.
Obilje nasilja na televzijiskim ekranima, u računarskim igrama nerijetko se povezuje sa agresivnim ponašanjem djece. Na osnovu analiziranih podataka, utvrdili smo da postoji slaba povezanost između stepena agresivnosti i učestalosti gledanja TV koja je statistički značajna, pored toga, postoji značajna povezanost između stepena agresivnosti i učestalosti koristenja mobitela koja je statistički značajna.
Prema rezultatima našeg istraživanja varijable učestalosti korištenja mobitela i privlačnost nasilnih scena u računalnim igricama imaju statistički značajan jedinstven doprinos predikciji zavisne promjenljive tj. ukupnog stepena agresivnosti. Što ustvari znači da djeca koju više privlače nasilne scene kao i djeca koja češće koriste mobilne telefone ispoljavaju i veći stepen agresivnog ponašanja u odnosu na djecu koja nemaju takve navike i sklonosti.
Ključne riječi: agresivno ponašanje, TV, škola, mladi.
UVOD
Mediji masovnih komunikacija su važni faktori socijalizacije, koji dominiraju životima djece diljem svijeta i već dugi niz godina privlače pozornost javnosti i naučnika. U Bosni i Hercegovini je nažalost u posljednjih dvadeset godina provedeno nesrazmjerno malo istraživanja o utjecaju medija masovne komunikacije na agresivno ponašanje kod djece srednjoškolskog uzrasta.
Snaga medija se očituje u svim segmentima društvenog djelovanja, sve informacije koje danas dobivamo dolaze posredno ili neposredno od strane medija. U savremenoj odgojnoj paradigmi mediji imaju ambivalentnu ulogu jer su „ s jedne strane, obrazovno-informativnog sadržaja, dok s druge strane, u određenim sadržajima poprimaju najsofisticiraniji oblik manipuliranja i/ili indoktrinacije mlade generacije“ (Miliša, Zloković, 2008., str.131).
Stručnjaci godinama istražuju utjecaj masovnih medija na djecu budući da su ona najosjetljiviji i manipulaciji najskloniji dio populacije. Zanimljivo je da rezultati istraživanja nisu jednoznačni, što ukazuje na to da je konačan utjecaj medija na odgoj djece još uvijek nepoznat. Veliki broj istraživača smatra da su i odrasle, već formirane individue nerijetko podložne manipulaciji i negativnim utjecajima medija, vjerujući takvim studijama možemo samo zamisliti koliki je utjecaj medija na najmlađe članove društva.
Danas zaista postoji veliki broj istraživanja, koja ukazuju na to da je gledanje nasilja povezano sa agresivnim ponašanjem ili da mediji čak potiču gledaoce da se ponašaju agresivno. Neki istraživači vjeruju da je debata, završena veza između medija i agresivnog ponašanja, snažna poput one između pušenja i raka pluća (Eron, 1993). Godinama su ozbiljne metodološke i teorijske kritike upućivane literaturi o istraživanju nasilja u medijima. Tomelow & Bennett ističu: „Istraživanja koja se bave utjecajem nasilja u medijima nisu konačna, pitanje je intrizički problematično i vjerovatno se nikada neće pronaći direktna i sveobuhvatna uzročna veza“ (Tomelow & Bennett, 2008 str.1172).
U posljednje vrijeme se pojavljuje i sve veći broj istraživanja koja se bave sposobnošću medija da podrže prosocijalno ponašanje bilo u formi edukativne zabave kao što su dječije emisije poput „Ulice Sezam“ ili kroz javna saopštenja ili druga poželjna ponašanja (Džajls, 2010). Postoje brojni podaci koji ukazuju na to da mediji, prije svega televizija i internet, postaju odgajatelji mlađih generacija.
Prema istraživanju iz 2001. godine (Ilišin i sur. 2001), koje je provedeno u deset osnovnih škola u Republici Hrvatskoj na 1000 ispitanika u dobi između 11 i 15 godina ustanovljeno je da oko petina djece relativno malo gleda televiziju (rijetko, do sat vremena na dan), ali s druge strane čak je trećina onih koji gledaju televiziju više od tri sata dnevno. Isto tako, pokazalo se da postoji korelacija između vremena provedenog pred televizijom i slobodnog vremena.
KLASIFIKACIJE AGRESIVNOG PONAŠNJA
Postoji nekoliko različitih kriterija za klasifikaciju agresivnogponašanja, kao što su npr. uzroci agresivnog ponašanja, načini njegovog izražavanja, ciljevi ishodi agresivnosti itd.Žužul (1989.) je izvršio podjelu agresivnosti na impulsivnu (ekspresivna, benigna,emocionalna,…) instrumentalnu (interncionalna, maligna,…).
Impulsivna agresivnost je oblik agresivnog ponašanja prvenstveno usmjeren nanošenju štete ili povrede drugoj osobi, a motivirana je emocionalnim uzbuđenjem i nije pod velikim utjecajem očekivanih efekata. Za razliku od toga, instrumentalna agresivnost je motiviranatežnjom za postignućem nekih vanjskih ciljeva i nastaje kao rezultat emocionalnih i kognitivnih faktora, tj. predviđanja nagrade i kazne koja slijedi agresiju (prema Žužul, 1989.). Dakle, primarni cilj instrumentalnog agresivnog ponašanja nije povređivanje nekoga, većostvarivanje nekog željenog, najčešće neagresivnog cilja (agresija je samo instrument za postizanje tog cilja). S obzirom na način, ciljeve i ishode agresivnog ponašanja, najčešća je podjela na na proaktivnu i reaktivnu agresivnost.
Reaktivna (hostilna) agresivnost je oblik agresivnogponašanja koji predstavlja odgovor na neke situacijske uvjete (npr. provokaciju ili frustraciju),a praćeno je intenzivnim fiziološkim uzbuđenjem te se najbolje može objasniti frustracijskom teorijom agresivnosti (prema Crick i Dodge, 1996.). U podlozi latentne agresivnosti nalaze se uglavnom promjene koje se u određenoj situaciji dešavaju u vegetativnom živčanom sistemu (genetski determiniranom), te manjim dijelom iskustvo u percipiranju određenih situacija kaofrustrirajućih. Manifestnu agresivnost je Žužul (1989.) definirao kao relativno trajnu i stabilnu karakteristiku pojedinca da u provocirajućim situacijama reagira fizičkom ili verbalnomagresijom, usmjerenom ili na izvor frustracije, ili na neke supstituirajuće ciljeve. Ispoljavanje manifestne agresije je, prema tome, funkcija latentne agresivnosti i mehanizma inhibicije agresije. S obzirom na to prema kome je usmjerena agresija, razlikujemo izravnu(direktnu) i neizravnu (indirektnu, pomaknutu) agresiju.
ZAKLJUČAK
Pregledom istraživanja i literature može se zaključiti da ne postoje jedinstveni stavovi ni čvrsti dokazi oko učinaka medija masovne komunikacije naponašanje djece osnovnoškolskog uzrasta.Dio istraživača ističe i pozitivne aspekte određenih medijapoput edukativne svrhe,pozitivnog utjecaja na razvoj kognitivnih sposobnosti, brzine, koordinacije, vještina rješavanja problema i td. Međutimpostoji i veliki broj onih koji naglašavajuštetne posljedice.
Obilje nasilja na televzijiskim ekranima, u računarskim igrama nerijetko se povezuje sa agresivnim ponašanjemdjece. Na osnovu analiziranih podataka, možemo vidjeti da postoji slaba povezanost između stepena agresivnosti i učestalosti gledanja TV koja je statistički značajna, pored toga, postoji značajna povezanost između stepena agresivnosti i učestalosti koristenja mobitela koja je statistički značajna stoga možemo tvrditi da je naša druga hipoteza djelomično potvrđena.Prema rezultatima našeg istraživanja varijable učestalosti korištenja mobitela i privlačnost nasilnih scena u računalnim igricama imaju statistički značajan jedinstven doprinos predikciji zavisne promjenljive tj. ukupnog stepena agresivnosti. Što ustvari znači da djeca koju više privlače nasilne scene kao i djeca koja češće koriste mobilne telefone ispoljavaju i veći stepen agresivnog ponašanja u odnosu na djecu koja nemaju takve navike i sklonosti što upućuje na potvrđenost naše druge hipoteze.
Rezultati istraživanja poznati pod nazivom „Studija s lutkom Bobo“ Alberta Bandure i njegovih saradnica Dorotheae Ros i Sheile Ross ukazuju na to da su dječaci više disponirani od djevojčica za oponašanje agresivnog ponašanja modela, međutim analizom rezultata našeg istraživanja nisu dobivene razlike između mladića i djevojaka u ukupnoj agresiji prema pri čemu naša treća hipoteza nije potvrđena. Na kraju valja spomenuti određene nedostatke ovog istraživanja. Istraživanje je provedeno na relativno malom uzorku ispitanika, stoga postoje poteškoće pri generalizaciji dobivenih rezultata. Ovo istraživanje nije obuhvatilo i analiziranje mogućeg pozitivnog aspekata utjecaja medija na ponašanje učenika. Također valja napomenuti da su svi podaci dobiveni isključivo samoprocjenom ispitanika.
Harun Herceg, profesor psihologije i pedagogije
Izvor: zanimljivosti.net
