Davne 2000. godine, moji roditelji su odlučili da počnu ispočetka sa nadom za tim boljim životom daleko od naše Bosne i Hercegovine. Spakovali smo kofere ne znajući šta nas čeka u dalekoj Americi.
Ostvarilo se mnogo toga radom i trudom. Vječno ću im biti zahvalna na svemu što su mi omogućili. Međutim, sve se promijenilo kada smo suprug i ja osnovali našu malu porodicu.
Shvatili smo da naša djeca nikada neće imati ni pola djetinjstva kao što smo mi imali. Nostalgija nas je vukla, i tako nakon mojih 17 godina provedenih u SAD, mi smo se vratili kući.
Mnogi su se čudili i nisu mogli vjerovati da smo se odlučili na tako nešto. To nešto je najbolja stvar koju smo ikada uradili. Radi te nostalgije za životom kojeg se mi sjećamo kao djeca, spakovali smo kofere i vratili se kući iz daleke Amerike.
Nakon tri godine ovdje, samo mogu reći da bih voljela da svi osjete tu sreću i toplinu što mi osjećamo. Kada čujemo da naša djeca koja su provela više godina u SAD-u nego u Bosni govore da se nikada ne bi vratili i da imaju najbolje djetinjstvo, tad shvatamo da smo uradili nešto najljepše za njih što nema cijenu.
Uživamo u svim ljepotama naše zemlje i pokušavamo i ostalima to dočarati, da bi se i oni možda odlučili za taj isti korak. Nigdje cvijeće ne miriše kao u našoj Bosni i Hercegovini!
(TIP/Izvor: Miruh Bosne)
