DOBOJ – U najmračnijim i najtežim vremenima postoje ljudi koji svojom ljubavlju i dobrotom brišu tugu i pružaju ruku nade u bolje i ljepše sutra, a iako moj Doboj i Atinu razdvaja hiljade kilometara, ta daljina ne znači ništa, jer pola moga srca i duše je grčko.
Tim riječima se svog prvog puta od hiljadu milja, koji je počeo malenim korakom, za “Glas Srpske” prisjetila Marina Jotić Ivanović iz Doboja, koja je kao osmogodišnjakinja sa grupom od dvadesetak vršnjaka i učiteljem Milošem Gavrićem krenula u avanturu dugu šest mjeseci.
Za djevojčicu u čijoj zemlji bjesni rat, a zvuk granata uliva strah u kosti, putovanje u daleku Grčku septembra 1995. godine bilo je veliki izazov.
– Putovali smo autobusom do Beograda, gdje smo prespavali u studentskom domu, a zatim vozom nastavili prvo do Soluna gdje smo presjeli za Atinu. Put je trajao tri dana. Sjećam se da mi je mama spakovala stvari u veći đački ruksak, jer je rečeno da ne možemo ponijeti mnogo. Svi smo u isto vrijeme bili uzbuđeni zbog ove avanture, jer ko je od nas znao gdje je Grčka, gdje je ta Atina – ispričala je Marina.
Radoznalog duha, druželjubiva i spremna za nova prijateljstva, kaže da je na pitanje učitelja Miloša upućeno njenim roditeljima za dozvolu da putuje ona u dahu, zvonkim glasom rekla: “Da”, iako su mama i tata oklijevali.
– Nisam razumjela zašto su bili zabrinuti. Kada pogledam sa ove vremenske distance razumijem njihov strah. Trebalo je da pošalju osmogodišnje dijete na dalek i neizvjestan put, da provede šest mjeseci u nepoznatoj porodici. Ali znajući, da mene malog, Cvrčka, kako me je čika Miloš prozvao, neće moći smiriti i da ću im se popeti na glavu, popustili su – sa osmijehom priča Marina. Prisjetila se da ih je po dolasku u Atinu čekao autobus gradonačelnika Holargosa, koji ih je prevezao do te opštine gdje su ih čekali domaćini.
– Tada sam prvi put osjetila strah. Postala sam svjesna činjenice da će me razdvojiti od mojih saputnika i da ću biti sama, a da znam samo dvadesetak riječi na grčkom. Prozvali su moje ime, a jedna djevojka me odvela do porodice koja će biti moja narednih šest mjeseci, Apostolis, Evgenija i Uranija Lappa – kazala je Marina i dodala da se brzo navikla, iako joj je prvih dana bilo sve neobično i drugačije. U Grčkoj je išla u školu, a osim redovne nastave na srpskom jeziku, koju im je držao učitelj Miloš, dobili su i učiteljicu grčkog jezika Andrijanu Zaharijadu Mihail.
– Ostalo mi je u sjećanju jutarnje podizanje zastave i pjevanje grčke himne u dvorištu škole prije početka časova. Jedva smo čekali da bude naš red da podižemo zastavu – ispričala je ona.
U tom periodu najteže joj je bilo kada je Republika Srpska bombardovana i kada nije mogla da se čuje telefonom sa roditeljima.
– Moja grčka porodica se odnosila prema meni kao prema svom rođenom djetetu, ne samo moji domaćini, već i sva njihova rodbina i prijatelji. Ne bi bilo fer da ne spomenem, porodicu Karpozilou, tetka Jorgosa i tetku Meri, kako ih ja zovem i njihovu djecu Olgu, Froso i Magdu te baku Froso i djeda Hristosa. Svi su oni moja velika, grčka porodica, koja je u najgore vrijeme otvorila vrata svojih domova i svojih srca i primila jedno, malo, uplašeno dijete – ispričala je Marina. Sa svojom grčkom porodicom je ostala u kontaktu. Marina je specijalista porodične medicine zaposlena u dobojskom Domu zdravlja, a iako zbog prirode posla i drugih životnih obaveza nije u prilici da putuje u Atinu toliko često koliko bi željela, ipak uspijevaju da se vide. Prošlo ljeto ih je posjetila, a i njena grčka porodica namjerava da dođe u Doboj čim se ukaže prilika.
– Ponosna sam što u svom životu imam dvije porodice, jednu koju sam dobila rođenjem i drugu koju mi je donio rat. Zahvalna sam porodicama Lappa, Karpozilou i Milona te svim svojim prijateljima Grcima, a ima ih jako puno, na ljubavi koju su mi pružili. Zauvijek su u mom srcu. Vi i sve druge grčke porodice ste “nevidljivi heroji” i vrijeme je da životne priče koje smo stvarali zajedno izađu na svjetlo dana, da tim pričama damo ime, prezime i lik – naglasila je Marina.
Dodala je da i danas kada se cijela planeta suočava sa krizom koju je uzrokovala pandemija treba imati vjeru u dobrotu ljudi, jer, kako je rekla Ana Frank: “Tamo gdje postoji nada, postoji i život. Ona nas puni svježom hrabrošću i ponovo nas čini jakima.”
Rođendan
Marina Jotić Ivanović je ispričala da je svoj deveti rođendan proslavila sa svojom grčkom porodicom, 16. novembra 1995. godine.
– Organizovali su zabavu za moje prijatelje i mene. Prvi put sam imala tortu sa fondanom, figurice Snježana i sedam patuljaka – istakla je ona i dodala da je za rođendan već uveliko tečno govorila grčki.
Izvor: glassrpske.com Autor: Milijana Latinović
