Obilježavanje 1. maja, Međunarodnog praznika rada, u većini zemalja obojeno je protestima koje organizuju sindikati i na kojima se ističu zahtjevi za poboljšanje položaja radnika.
U Republici Srpskoj današnji datum je sinonim za izlet i roštiljanje, što će se sasvim sigurno opravdati i ovog puta. Sindikati ove godine neće organizovati nikakve proteste kojima bi ukazali na položaj radnika u Srpskoj.
Državne priredbe
Tako se zaposleni i sindikati u Srpskoj ovog puta neće pridružiti radnicima u zapadnim zemljama koji tradicionalno na današnji dan izlaze na ulice i ukazuju na raznorazna kršenja njihovih prava. Tokom prošlih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i postizanja sporazuma sa poslodavcima, odnosno državom, postizali zapažene uspjehe u borbi za svoja prava. Tako su se vremenom smirivale i socijalne tenzije.
Sa druge strane, u istočnim zemljama radnički su pokreti nadzirani od komunističkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali uz niske plate i produženi rad zbog navodnih državnih interesa, te su radnici više bili izrabljivani nego na Zapadu.
U pojedinim državama, proslave praznika rada pretvorene su u državne priredbe, gdje se na indirektan način pokazuje kako radnička klasa daje podršku državno-partijskim birokratskim strukturama. U slučaju težnje za promjenama i boljim socijalnim statusom, radnički protesti su suzbijani državnom prisilom i tenkovima.
U Jugoslaviji Dan rada se obilježavao vrlo svečano, kroz dvodnevni državni praznik, svečane povorke i radničko-političke proslave i govore.
Međunarodni praznik rada slave radnici širom svijeta. Kao službeni praznik, slavi se u preko 80, a neslužbeno u gotovo svim zemljama svijeta. U Parizu 1989. godine, na zasjedanju Druge Internacionale (međunarodna zajednica radničkih i socijalističkih stranaka), 1. maj proglašen je Međunarodnim praznikom radnika i radnica, poznat i kao „May Day“, a na uspomenu na masakr radnika u Čikagu, 1886. godine.
Krvavi obračun
Naime, tada je započeo opšti štrajk pomoću kojeg su se radnici nastojali izboriti za svoje dostojanstvo i prava među kojima je i osmosatno radno vrijeme, kakvo danas poznajemo.
U protestima koji su zahvatili više od 1 200 tvornica u čitavom SAD-u učestvovalo je između 350 000 i 400 000 radnika i radnica, koji su napustili svoja radna mjesta i krenuli u marš ulicama.
Poslodavci su 3. maja među radnike poslali svoje tzv. štrajkolomce, a između radnika i njih došlo je do sukoba te je intervenisala policija, ranivši mnoge i ubivši četvoro radnika.
Sutradan, kao odgovor na taj događaj, radnički aktivisti sazvali su mirnu skupštinu gdje se trebalo raspravljati o daljoj borbi i o odgovoru na akcije policije. Kada je skup bio pri kraju policija je zahtjevala raspuštanje skupštine ali je tada neko iz gomile, u kojoj je preostalo oko 200 ljudi, bacio bombu ubivši jednog i ranivši nekoliko policajaca. Policija je otvorila vatru pri čemu je, u toj pucnjavi, ubijeno sedmoro policajaca i mnogo radnika i radnica čiji broj do danas nije utvrđen.
Mnogo je protestanata uhapšeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Uprkos nedostatku dokaza, sedmorica su osuđena na smrt. Jedan od njih počinio je samoubistvo u zatvoru, dvojica su pomilovana, a preostala četvorica obješena 1887. pjevajući Marseljezu na stratištu. Posljednje riječi jednog od njih bile su: „Doći će vrijeme kada će naša tišina biti moćnija od glasova koje ste danas ugušili.”
Gdje su najviše a gdje najmanje zaštićena radnička prava
Protesti i obilježavanje praznika rada u jugoistočnoj Aziji danas su najbliže izvornim postulatima radničkih pokreta kroz koje je i nastao taj međunarodni praznik. Takvo stanje ni ne čudi, jer prema godišnjem globalnom istraživanju o pravima radnika, koje sredinom svake godine objavljuje Međunarodni savez radničkih sindikata, države Jugoistočne Azije nalaze se među onima u kojima su ta prava najugroženija i najniža.
Nasilni sukobi u Turskoj
U Turskoj je 2015. godine Prvi maj obilježen nasilnim sukobima policije i protestanata. Zapaljivo je bilo i u Francuskoj gdje su se protestanti usprotivili desničarskoj stranci. U Kambodži, Bangladešu i Indoneziji desetine hiljada protestanata tražili su bolje uslove rada. U kategoriji država u kojima “nema garancije prava radnika” nalaze se Kambodža, Bangladeš, Kina, Hong Kong, Indija, Južna Koreja, Laos, Malezija te Filipini.
U tek nešto blažoj kategoriji država uz koje se veže “sistemsko kršenje prava radnika” nalaze se još i Indonezija, Mjanmar, Nepal te Tajland. Gotovo kompletnu Jugoistočnu Aziju tako karakteriše vrlo loše stanje radničkih prava zbog kojih i nije čudno što se Praznik rada obilježava radničkim protestima.
Ali, situacija nije blistava ni u drugim dijelovima svijeta. U spomenutoj grupi država u kojima se prava radnika sistemski krše nalaze se, prema izvještaju ITUC-a iz 2015. godine, i Poljska, Rumunija kao i SAD.
Najgori Bliski Istok
Izvještaj ipak najgorom regijom proglašava Bliski istok, najviše zbog toga što u dijelu tamošnjih država nema garancije prava zbog urušavanja pravosudnog sistema, dok se druge države, poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Turske, Kuvajta, Bahreina, Katara, Omana i Jemena nalaze u već spomenute dvije kategorije država u kojima ili nema garancije prava radnika ili se ona sistemski krše.
Uz redovne priče o emigrantima iz Azije i Afrike koji u bogatim državicama Arapskog poluostrva rade u gotovo robovskim uslovima, takva ocjena nije iznenađujuća. Ne čudi zato i da Saudijska Arabija, kao ni Emirati ili Jemen uopšte ne obilježavaju praznik rada.
U grupi država u kojima se radnička prava tek “povremeno krše”, nalazi se 16 država od kojih je samo jedna izvan Evrope. Prema ocjeni ITUC-a najbolje je biti zaposlen u nekoj od država grupe u kojoj se nalaze: Austrija, Belgija, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Island, Italija, Litvanija, Crna Gora, Holandija, Norveška, Slovačka, Švedska i južnoamerički Urugvaj. U tim je državama, zbog toga, teško očekivati masovne proteste radnika, iako ne treba iznenaditi da obilježavanje Praznika rada otme neka druga ideološka grupa pokušavajući upozoriti na probleme poput prava imigranata, rastući nacionalizam ili rast razlike među bogatima i siromašnima.
Upravo ovaj posljednji razlog doveo je u proteklih desetak godina, a posebno nakon finansijske i privredne krize 2008. i 2009. godine do povećanog broja protesta u kojima se pokušava upozoriti i na ponovni rast kršenja prava radnika.
Uz razne skandale u kojima široka javnost sve više saznaje o praksi skrivanja bogatstva i neplaćanja poreza te o tajnim pregovorima o trgovinskim ugovorima za koje se redovno ocjenjuje da se donose u korist korporacija, ne bi trebalo čuditi kad bi ove, a i u idućim godinama, obilježavanje Prvog maja, nažalost, opet skrenulo u nasilne vode u kojima se radnici pokušavaju izboriti za nešto za šta su se već borili.
Sa druge strane Coca-Cola
Sa druge strane, 1886. je bila godina u kojoj je Amerikanac Džon Pemberton izumio piće koje će nazvati Coca-Cola, a iste je godine u Njemačkoj Karl Benc patentirao svoj izum automobila na benzinski pogon.
Oboje, i Coca-Cola koja je u međuvremenu izrasla u jednu od najpoznatijih i najvećih svjetskih korporacija i automobilska industrija koja je postala jedna od najvažnijih svjetskih privrednih grana, simbolički se nalaze sa suprotne strane radničkog pokreta s kojim dijele godišnjicu.
Izvor: srpskacafe.com
