U nedjelju je počelo glasanje za „Najbolju pozitivnu priču o profesorima ASuBiHa“.
Takmiči se 10 najboljih priča iz BiH, među kojima je i ova iz dobojske Gimnazije.
Pobjeđuje ona priča koja bude imala najviše glasova.
Glasanje je otvoreno do kraja sedmice, a svi koji žele da podrže istu priču, to mogu učiniti OVDJE
Priču prenosimo u cjelosti:
Svi profesori nam žele najbolje a naša navika je da ih ocjenjujemo. Često recipročno njihovim ocjenama i mi dajemo njima iste. I njihove i naše ocjene uglavnom nisu tačne i nisu mjerilo znanja. Međutim,postoje ti neki profesori na čijim časovima jednostavno zaboravite na sve one predrasude, stereotipe i sve mane koje jedan profesor može imati. Kroz školovanje, sa profesorima se provede veći dio dana. Škola postaje druga porodica, učenici njena djeca a profesori kao drugi roditelji. Koliko god da odrastemo pažnja i lijepa riječ će nam značiti.
Neki profesori zaista nisu svjesni ili ne žele biti da, osim znanja, svakom učeniku je potrebna i ona prijateljska strana. Osim želje da đaci sa časa odlaze sa znanjem, želja nekih profesora jeste i da se sa njihovog časa odlazi sa osmijehom. Prava je sreća kada jedna takva profesorica radi u mojoj školi. Njeno ime je Velinka Perić. Profesorica Velinka predaje srpski jezik, četiri puta sedmično. Svakog puta, ma koliko umorni bili, na tom času svi su spremni i motivisani za rad.
Svim svojim učenicima želi da bude ono bitnije od svog zanimanja, pravi prijatelj. Iako mi nije razredni starješina, svaki učenik, pa i ja, osjeća se slobodno da pita sve, zatraži savjet i ukaže ukoliko ima neki problem. Svaka lekcija ima neku zanimljivu priču koja je učini interesantnijom i zanimljivijom. Iz dana u dan svakoga oduševljava tekstovima koje zna napamet, bez greške. Razumijevanje i poštovanje u radu je zaista bitno. Bitno je da je obostrano, što kod profesorice Velinke i jeste. Časovi, koliko god gradivom bili teški, ipak disciplina i opuštenost učini da usvajanje novih cjelina bude mnogo lakše. U tih 45 minuta ne učimo samo gradivo vezano za lekcije, učimo mnogo više, učimo za život.
Čak i srednjoškolci kojima profesorica Velinka ne predaje su čuli za nju, a pominjanjem njenog imena svima se ukaže onaj iskreni osmijeh na licu. Priliku za dobru ocjenu ima svako, razlike među učenicima na njenom času ne postoje,kao ni kažnjavanje učenika snižavanjem ocjene. Ocjena za nju ne predstavlja mjerilo znanja,želja je da nauči učenike i da naučeno uvijek i znaju a ne da se uči napamet, za ocjenu. Učenik koji ima 5 i koji ima 2 za nju je isti, jedino bitno jeste ono kakav je taj đak osoba. Nikada ne odustaje od svog đaka, čak ni onda ako su svi ostali protiv njega. Profesorica je zaista svima kao majka, što često učenici i kažu.
Ukazuje na greške u ponašanju, rješava nesuglasice u odjeljenjima i vodi otvoren, nesebičan razgovor sa svojim učenicima. Nakon 30 i više godina rada, napisane knjige, časova i časova provedenih u učionici i sa đacima, profesorica ne gubi volju i želju za učenjem đaka novim lekcijama, kako životnim tako i onim koje su određene planom i programom. Nikakva porodična, privatna situacija ne utiče na nju da bude loše raspoložena,da daje manju ocjenu od zaslužene i da utiče na njen odnos prema radu.
Ukoliko biste me pitali koji je najbolji profesor, odgovor bi bio definitivno onaj koji je pravi prijatelj, kojem možete sve reći, od koga možete mnogo toga naučiti, koji će biti tu za vas čak i ako dođete u pola časa dok predaje nekom drugom odjeljenju, koji će vas motivisati svojim znanjem, profesor od koga učenici neće imati straha. Divan je osjećaj kada sve ove osobine ima profesorica koja mi predaje. Jako je bitno da profesor bude heroj i uzor svojim đacima,Velinka Perić to i jeste.
Adnana Turkić, LT Doboj
Gimnazija “Jovan Dučić”
Profesorica Velinka Perić
