Kovid iskustvo iz Doboja: Jedni prolaze, drugi odlaze

Prošla je prva godina od pojave prvog slučaja korona virusa, a on je još uvijek tu, jači nego ikad.

Milioni ljudi su zaraženi, izliječeni, umrli.

Jedni nisu imali niti jedan zdravstveni problem, drugi su priču završili sa blagim tegobama, dok su treći razapinjani kako fizički, tako i psihički.

Predmet naše priče je treća grupa kovid nesrećnika koji su svoje liječenje potražili u JZU Bolnica „Sveti apostol Luka“ Doboj, prva polovina novembra 2020. godine.

Prva stvar sa kojom se suočavaš, u svojoj kući, jeste činjenica da imaš temperaturu i da si jedinka koju iz predostrožnosti svi izbjegavaju, osim porodice. Ako je porodica dobro, lakše je, a ako nije, onda počinju ozbiljni problemi.

Temperatura divlja, ali ne spada ispod 37,3 po pravilu pojačaj grijač-smanji grijač. Organizam počinje čudno da se ponaša, sa drugim kovid simptomima ili bez njih, svejedno. Dolazi ogromna kriza organizma, a sa njom i psihički bol.

Javljaš se porodičnom doktoru, a neki pripremljeno reaguju, primaju u posebnoj prostoriji, sa vizirima i drugom zaštitom, vade nalaze, daju infuzije, dok drugi pak, nemaju ni kovid prostor, niti zaštitu, pa liječe putem telefona. Kasnije se i ti drugi prilagode nastaloj, reklo bi se ratnoj situaciji.

Nalazi loši, upale prisutne – pravac Infektivno odjeljenje dobojske bolnice.

Stižeš do bolnice, prolaziš trijažu, dolaziš do infektivnog, radiš brzi test, snimaš pluća, te čekaš pregled kao i mnogi drugi.

Pozitivan ili ne, snimak pluća i disanje presuđuju. Ako je upala obostrana, onda ideš na stacionar, a ako nije, onda se vraćaš kući na liječenje od 3 do 5 dana, pa nazad na kontrolu.

Vraćaš se kući, piješ antibiotik, vitamine C i D, cink, paracetamol, a stanje se samo pogoršava. Jelo ni pomisliti. Dolaziš u situaciju kada se život vaga, ali kako je ranije navedeno, u svojoj kući si prepušten samo svojoj porodici (Iskustvo Dobojlije kojem zdravstveni sistem nije htio pomoći). Tada postaneš svjestan da druge bolesti ne smiješ imati, jer će hitna reakcija sigurno izostati.

Odlaziš ponovo na infektivno za dan, dva tri,.., snimaš pluća, vadiš nalaze i novi pregled. Upala zahvatila oba plućna krila za kratko vrijeme, dan-dva.

Ako disanje nije dobro, ostaješ na infektivnom u intenzivnoj i vjeruješ u čuda, ako je samo otežano onda odlaziš na „lakše“ neurološko odjeljenje koje je pretvoreno u kovid odjeljenje. Tu se nastavlja borba za život. Pune sobe, boce kisika na sve strane, infuzije, sobe na cjelodnevnoj vjetrometini zbog provjetravanja, sestre u malom broju i par mladih doktora kojima samo vidiš oči i čuješ glas. Na tom mjestu se sve prelama u narednih par dana. Ili ideš dalje kroz život, ili se tu zaustavljaš.

Terapija počinje gomilom infuzije sa kortikosteroidima, možda drugim i trećim antibioticima…

Taj fizički i psihički bol koji u kućnom liječenju traje od 3 do 12 dana, svih pacijenata u bolnici, ne daju opciju da se misli o dobrom svršetku.

Pratiš saturaciju kiseonika svih u sobi i gledaš kako je sve promjenljivo. Budeš bolje, pa se sve okrene. Koristiš kisik, pa prestaneš. Ili obratno. Promjenljiv je i dotok kiseonika iz boca, 2, 4, 6, …, 15 litara. Gledaš kako jedni ostaju da se bore, a drugi se predaju i odlaze. Posmatraš porodice na krevetima. Kod dijabetičara šećer divlja. Pritisak isto… U sobama i mladi i stari. Čuješ jedan poznanik preminuo na respiratoru, drugi došao na njega.

Nakon agresivne terapije gledaš malobrojne sestre (mlade, starije, penzionisane u dobrovoljnoj ispomoći) kako se muče da pronađu normalne vene na rukama, nogama. Pomisliš kako one uopšte vide od onih čuda na njima. Mladog doktora Vladimira Savića koji sa manjom grupom mladih doktora održava kompletan, pacijentima vidljiv, kovid sistem, od kovid ambulante do stacionara. Pretpostavka je da iskusniji doktori, specijalisti svojih oblasti guraju kovid sistem iz pozadine i više djeluju na intenzivnom liječenju.

Nakon 12-15 dana, osjećaš se bolje i razbijaš psihičku barijeru, pa počinješ vjerovati u činjenicu da se korona može pobijediti. Snimaš pluća, vadiš nalaze i ako je sve u silaznoj fazi, brzo ideš kući, na dalji oporavak, jer umor i teže disanje će sigurno trajati. Ti odlaziš na otpust, a drugi nesrećnik je već na vratima.

Osoblje je dobro, vrijedno, uigrano i malobrojno, a uslovi bi mogli biti bolji, bar što se tiče više deka, te postojanja tuša i tople vode u jedinom kupatilu po spratu ili fena da se može kosa osušiti kada se pacijenti preznoje.

---

I dalje, među nama, postoje ljudi koji kažu za korona virus da je laž, prevara,... Ista činjenica stvara gorčinu, bijes i vrijeđa svakog pacijenata dobojske bolnice, kojih je konstantno oko 200. Vrijeđa doktore i druge medicinske radnike koji se bore za svakog pacijenta u teškim uslovima, što ne reći i ratnom stanju.

Ti nepovjerljivi, demagozi, bukači, ako ne vjeruju, neka dođu i pomognu medinskom osoblju ili neka se samo zahvale Bogu što nisu ništa slično dočekali. Neka ne traže hljeba preko pogače, jer vrlo lako mogu biti u situaciji da im se porodica raspada. Juče bude sve dobro, ali danas za neprepoznati. Vidiš sebe u teškom stanju, drugog i trećeg člana sa jednakim problemima, četvrtog i petog sa blažim tegobama, šestog bez ikakvih zdravstvenih problema i onda uvidiš da korona djeluje mimo pravila, bez nekog reda po godinama, a ni po riziko faktorima.

---

Budite odgovorni i čuvajte sebe i svoje bližnje, kasnije sve može biti kasno. Zaboravite na pojedina nevažna „ljuska prava i slobode“ jer situacija je uistinu vanredna i haotična. Idite na vrijeme doktoru, da bi terapija imala vremena djelovati, jer su šanse za preživljavanje tada veće, ali i tada nisu izvjesne.

Na kraju treba zahvaliti i svim medicinskim radnicima porodičnih medicina i hrabrim patronažnim sestrama, jer isti liječe terapijom, prvenstveno infuzijom, pacijente koji bi prema svojoj kliničkoj slici morali biti u bolnici, a zbog ograničenih kapaciteta nisu na tom mjestu (dokazane upale pluća). Budite uvjereni da u ovom trenutku na 200 kovid pacijenata u bolnici, bar isti taj broj liječe porodične medicine.