Gruzijka i Mostarac se upoznali u Njemačkoj, ali za život odabrali BiH

I dok veliki broj mladih bračnih parova iz Bosne i Hercegovine te regije posljednjih godina odlazi iz ove zemlje smatrajući kako je tamo negdje život bolji, sunce toplije, asfalt noviji, a ljudi susretljiviji, Mišo i Ia Pušić odlučili su se obitelj zasnovati baš u ovoj zemlji, piše Večernji list BiH.

Mišo je rođeni Mostarac, a Ia Gruzijka. Upoznali su se u Njemačkoj, gdje su oboje godinu dana živjeli i predavali njemački jezik djeci koja su tek došla u Njemačku i nisu se mogla uključiti u normalnu nastavu.

Iskusili su život u toj, za mnoge stanovnike BiH, obećanoj zemlji te za Večernji list govore zašto su se između Njemačke, BiH i Gruzije odlučili zajednički život započeti upravo u BiH, zbog čega su za rođenje prvog djeteta odabrali Mostar te koje su prednosti života u ovoj sredini.

Ia objašnjava kako je doživjela Mostar i Bosnu i Hercegovinu, za koju prije nego što je upoznala Mišu nikada nije ni čula, te kako se navikla na život 3000 kilometara udaljen od roditeljskog doma. Ia naglašava kako je život u BiH neusporedivo bolji nego u Gruziji, gdje je s roditeljima živjela u glavnom gradu Tbilisi koji ima milijun i pol stanovnika.

I Ia i Mišo su profesori njemačkog jezika, on već godinama radi u jednoj školi u Grudama, a ona je radila u školi u svom gradu te nam je usporedila što se može s Mišinom plaćom u BiH, a što je ona, radeći isti posao, mogla sa svojom u Gruziji.

Za isti posao za koji Mišo ovdje dobije oko 600 eura, plus 150 eura za putne troškove, Ia bi u Gruziji dobila 250 eura, kaže nam ona, naglašavajući kako u njezinoj zemlji ljudi moraju raditi po dva do tri posla kako bi mogli normalno živjeti. U BiH nije tako.

„Sigurna sam kako i ovdje ima ljudi koji puno rade za malo novca, ali moje iskustvo je da ovdje profesori mogu puno bolje živjeti od svoje plaće nego profesori u Gruziji. Plaća profesora u Gruziji s punom normom iznosi 250 eura. A cijene životnih namirnica su kao ovdje ili čak i više. Ljudi tamo, kako bi živjeli život dostojan čovjeka, tj. kako bi si priuštili stvari koje žele, rade po dva do tri posla. Ja sam svaki dan nakon posla predavala do 10 navečer na tečajevima. Na taj način sam mogla normalno živjeti i sebi priuštiti kupnju malog stana. Mišina svakodnevica je puno opuštenija nego što je bila moja u Gruziji, a puno više zarađuje“, kaže nam Ia.

Pitali smo je i što se može priuštiti od njezine plaće u Gruziji.

„S tih 250 eura može se platiti najam dvosobnoga stana za obitelj i dio troškova hrane, za sve ostalo treba tražiti dodatne poslove. Zbog toga najveći broj mojih sunarodnjaka, nakon što nađe posao, godinama živi s roditeljima jer je jednostavno nemoguće s tim plaćama osamostaliti se“, naglašava Ia.

Na pitanje zašto su se odlučili za život u BiH, u Mostaru, Mišo kaže kako je to bio logičan izbor.

„U načelu sam za to da svatko ide gdje misli da mu je bolje. Trenutačno mi nigdje ne može biti bolje nego u Mostaru. Da smo se odlučili za Njemačku, morali bismo krenuti iz početka, kupiti svaku žlicu, vilicu, plaćati najam stana, ovdje imamo riješeno stambeno pitanje, ja imam stalni posao, Ia je pronašla posao čim je stigla, doduše honorarni, ali radi. Situacija je u cijelom svijetu, po mom mišljenju, ista što se tiče posla. Svatko tko je fizički i psihički zdrav, može pronaći posao ako to želi. Naravno da ne može raditi ono što hoće i što mu je drago, ali posla ima. Svatko treba ulagati u sebe i biti konkurentan na tržištu rada. Tu mi je i majka koja je bolesna i kojoj je potrebna naša pomoć. Mnogi naši ljudi koji se lako odlučuju za napuštanje kuće nisu ni svjesni kako je tamo. Kako je kad trebaš izdvojiti gotovo cijelu jednu plaću kako bi platio stan za obitelj. Ja to znam jer sam ranije radio nekoliko godina u Njemačkoj. Posebice ako ne znaš jezik, tada tamo radiš najlošije poslove, najmanje plaćene… Mnogi ljudi se razočaraju u Njemačku ili Austriju, a otišli su, a da nisu naučili jezik, nisu razmislili ili se raspitali koliko njihove sposobnosti vrijede na tržištu rada zemlje u koju idu. Jako su rijetki naši ljudi koji tamo mogu raditi u svojoj struci, posebice visoko obrazovani“, priča nam Mišo.

Dodaje kako je i ta činjenica da u Njemačkoj ne bi mogli raditi u svojoj struci bila jedna od presudnih da se odluče za BiH.

„Naše zanimanje u Njemačkoj jest djelomično deficitarno, ali kako bi se dobilo posao u državnoj školi, treba se nostrificirati diplome i često polagati razliku predmeta. Dok se u privatnim školama sati plaćaju prilično malo i posao je honoraran. Da smo se odlučili živjeti tamo, morali bismo raditi neke druge poslove i biti jako loše plaćeni. Mislim kako to nema smisla jer ovdje oboje radimo u struci, ono za što smo se odricali, trudili i školovali“, kaže Mišo i dodaje: „Raduje me i činjenica što ima jako uspješnih i pozitivnih priča kako su ljudi našli posao u struci, primjerice, kao keramičari i vodoinstalateri ili montažeri, a ovdašnji su ih vlasnici tvrtki izrabljivalii. Ti ljudi sada trostruko više zarađuju, a rade nekad i manje sati dnevno nego što su radili kod lokalnih “robovlasnika”.

Naglašava kako razumije one koji iz financijskih razloga napuštaju BiH jer mnogo je privatnika koji se bogate preko svojih radnika. Voze automobile od nekoliko stotina tisuća maraka, a radnicima daju plaću od 500 KM, ne uplaćuju im doprinose i izrabljuju ih.

Međutim, Mišo kaže kako ne razumije one koji odlaze zbog trenda, a takvih je priličan broj. Vjeruje kako nitko od njih nije dovoljno upućen u situaciju koja ih tamo čeka te da smatraju kako se preko noći tamo može obogatiti.

„Nije to tako. Neke ozbiljnije iznose tamo može zaraditi i uštedjeti netko tko radi kao konobar ili kao kuhar u kuhinji te živi kod šefa restorana gdje ima osiguranu hranu i spavanje. To znači da u startu štedi oko tisuću eura. Međutim, tako se može živjeti nekoliko godina, dugoročno je taj tempo neizdrživ“, navodi Mišo koji je radio jedno vrijeme u kuhinji u restoranu u Njemačkoj.

A evo i kako je krenula ova ljubavna priča koja je brakom okrunjena prošloga ljeta. Godine 2012. i Mišo i Ia su bili na jednogodišnjem stručnom usavršavanju za profesore njemačkog jezika iz cijelog svijeta u Njemačkoj, a u kojem je sudjelovalo 26 ljudi iz svih dijelova svijeta.

Zanimljivo je da su se upoznali tek tri-četiri godine poslije kada su svi sudionici seminara ponovno pozvani u Njemačku kako bi iznijeli svoje dojmove i primjenu stečenoga znanja u školama u svojim domovinama.

Mišo i Ia tada se prvi put upoznaju. Tijekom sedam dana, koliko su boravili u Njemačkoj, zaljubili su se, međutim, svatko se morao vratiti svojoj kući.

„Bila je to veza na daljinu, na 3000 kilometara, za koju ni jedno od nas nije vjerovalo da će uspjeti“, kaže Mišo. To je bilo u kolovozu prošle godine. Novu godinu dočekali su u Mađarskoj, a za Uskrs je Ia prvi put posjetila Bosnu i Hercegovinu.

Prije toga ovu zemlju nije znala niti pokazati na zemljovidu.

„Sjećam se da smo jednom na zemljopisu spomenuli BiH kao jednu od zemalja bivše Jugoslavije. I to je to što sam znala o toj zemlji. Roditelji su se malo uznemirili kad su čuli da ću ovamo jer su znali za rat u BiH i njegove posljedice“, priča nam Ia, naglašavajući kako joj život u Mostaru godi.

„Sviđa mi se kako su me ljudi ovdje primili, ljubazni su, brzo se upoznaju, otvoreni. Sviđa mi se ozračje ovdje i ne vidim razloga da negdje idemo kad nam je tu lijepo“, kaže nam ova novopečena Mostarka.

Za razliku od mišljenja velikog broja stanovnika BiH, Ia o ovoj zemlji ima jako pozitivno mišljenje.

„Prvi dojam je bio da mi je u BiH puno bolje nego u mojoj domovini. Najviše mi znači što sam ovdje u potpunosti zdravstveno osigurana. Imam kompletno besplatno liječenje preko supruga. To u Gruziji nije slučaj i sve se mora plaćati. Isto tako, kvaliteta života ovdje je puno bolja iako je Mostar jako mali grad u odnosu na onaj gdje sam rođena, a koji ima milijun i pol stanovnika. Grad je manji, ali je životni standard puno bolji glede cijena i plaća“, smatra Ia kojoj puno znači i činjenica što ovdje ima riješeno stambeno pitanje, posao, automobil.

Kao jednu od prednosti života u BiH ističe i da ovdje nema stresa te ne vidi razloga što ljudi odlaze odavde kad imaju sve normalne uvjete za život.

„Mnogo je opuštenije i mirnije nego u Gruziji, puno čovjek manje glavu razbija što će sutra i kako će“, kaže ona.

Ia nam je ispričala i kako puno njezinih sunarodnjaka napušta Gruziju u potrazi za boljim poslom. Za razliku od BiH, odakle uglavnom odlaze muškarci, iz Gruzije najviše odlaze žene.

Idu u SAD, gdje rade poslove njege starijih osoba. Mlađi ljudi idu u Europu, studiraju u Njemačkoj kako bi tamo ostali. Idu u Grčku, Tursku, Izrael, a nju je sudbina dovela u BiH.

Nakon prvog posjeta Mostaru, Ia i Mišo su se odlučili vjenčati. Sudbeno su to napravili u Gruziji, a crkveno u rujnu ove godine u mostarskoj katedrali. Iduće godine očekuju prvo dijete, a početkom godine prvi put kao obitelj putuju u Gruziju na godišnji odmor.

Njezina najveća želja je, uz ruski, njemački, engleski i gruzijski, naučiti tečno govoriti i hrvatski jer to je jezik koji će joj u budućnosti najviše trebati…

Izvor: pogled.ba   Autor: A.A.