Dvije godine od prvog slučaja zaraze virusom korona: Najveća kriza nastaće poslije pandemije

Ono što je prema najraširenijoj, ali nikada naučno verifikovanoj verziji počelo sa supom od šišmiša kupljenog na pijaci u kineskom gradu Vuhanu za protekle dvije godine zavuklo se u svaki kutak planete.

Globalna pandemija izazvana virusom korona od decembra 2019. godine okrenula je svijet naopako. Golim okom nevidljivi neprijatelj pokazao je brojne slabosti i nedostatke savremene civilizacije, ali i otkrio isto tako brojne, a potpuno drugačije životne mogućnosti. Bez obzira na to što smrtnost od zlokobnog virusa nije ni blizu visoka kao od “španske groznice” koja je harala Evropom poslije Prvog svjetskog rata, srednjovjekovne kuge ili nekih epidemija iz još ranijeg perioda istorije, neke stvari u vezi sa najpoznatijim virusom od postanka svijeta izazivaju ozbiljnu zabrinutost. U prvom redu, to što nauka uprkos neslućeno širokim tehnološkim mogućnostima na početku treće decenije 21. vijeka, nema jasne odgovore na brojna pitanja u vezi sa virusom korona, a jedno je svakako ono o porijeklu virusa. Da li je za njegov nastanak zaista odgovorna domaćica iz Vuhana koja nije skuvala supu kako treba, da li neki rasijani naučnik kome je virus “pobjegao” iz laboratorije ili je virus sa namjerom poznatom samo onima koji su to uradili svjesno pušten iz neke, najprije će biti, vojne laboratorije?!

Dok svjetska javnost ne dobije precizan odgovor na to pitanje ili pitanja, neće se moći precizno reći do kada će virus harati planetom. Do tada naši sagovornici odgovaraju na pitanja koliko je svijet drugačiji poslije dvije godine od početka pandemije, šta se to nepovratno promijenilo u ekonomiji, kakve posljedice je pandemija izazvala u političkim procesima, a kakve na međuljudske odnose. I svi se slažu u jednom – ništa više neće biti kao nekada.

Profesor Univerziteta u Istočnom Sarajevu Drago Vuković kaže da je sa sociološkog stanovišta jako interesantno pitanje zašto su se ljudi od početne solidarnosti i aplauza u znak podrške zdravstvenim radnicima, kako je vrijeme više odmicalo, postajali sve više otuđeni jedni od drugih, ali i ogorčeni na zdravstvo.

– Pojava pandemija nije ništa novo u istoriji čovječanstva. Međutim ova posljednja već poprima obilježja specifične pojave koja je “iskočila” iz tog klasičnog medicinskog okvira i postala sastavni dio svakodnevnog života na koji se navikavamo. Iz sociološkog ugla ovo je bio test (ne)sposobnosti društvenih institucija da tragaju za rješenjima u novim okolnostima i situacijama proisteklih iz pandemije – kaže Vuković.

Izbačeni iz kolosijeka

Razumije se, nastavlja on, da su na prvom mjestu bile medicinske ustanove koje je ovaj virus skoro potpuno izbacio iz kolosijeka njihove redovne djelatnosti.

– Bez sumnje, zdravstveni radnici su podnijeli najviše tereta, ali to i jeste njihova primarna obaveza. Djeluje prilično paradoksalno što se relativno sporo napreduje u naučnim rješenjima i analizama o tome šta je zapravo ovaj virus i koliko treba vremena da se daju konačni odgovori. Dobro smo zagazili u 21. vijek, a nauka ne daje odgovor na to da li ćemo živjeti u neizvjesnosti i stalnom strahu od novih oblika virusa – kaže Vuković.

Kada je riječ o posljedicama pandemije, on ističe da se u prvi plan svakodnevno guraju informacije o broju umrlih i oboljelih od virusa korona, dok se u potpuno drugi plan stavlja broja umrlih i oboljelih od drugih bolesti.

– Pri tome je posebno poražavajuće što je broj ljudi na planeti koji umiru od gladi mnogo veći od ovih koji su zaraženi koronom. Tako se nehotično ili namjerno nametnula jedna potpuno iskrivljena slika o borbi za živote ljudi. Kada bih bio maliciozan, primijetio bih da su se mnoge medicinske ustanove krile iza pandemije i koristile je kao opravdanje za nedovoljnu osposobljenost i neefikasnost – kaže Vuković.

Kada je riječ o posljedicama pandemije na čovjeka, društvene odnose i društvene institucije, opšta je ocjena da je pandemija unijela strah među ljude i značajno promijenila način života.

– Mnogo je manje druženja, okupljanja, komunikacije. To zatvaranje čovjeka, njegovo povlačenje iz socijalnog života je jako loše po ljudsku psihu. Već postoje primjeri samoubistava kao posljedice te zatvorenosti. Pandemija je potpuno poremetila navike i običaje koji su prepoznatljivi dio tradicije i kulture. Krsne slave, kao jedan najsuštinskiji izraz identiteta, prestale su biti povod porodičnih i prijateljskih okupljanja i kao radostan događaj. Svedene su samo na skromni ritual obilježavanja sveca zaštitnika uz obavezne poruke da se ne dolazi zbog epidemiološke situacije – kaže Vuković.

Prema njegovim riječima, postoji uvriježeno mišljenje da je pandemija osiromašila čovjekov društveni život, ali da ga je zato vratila u porodicu. Vuković poručuje da se ta teza može i dokazivati i osporavati.

– Tačno je da se u uslovima ograničenih kontakata više vremena provodi u kući. Međutim, neka istraživanja su pokazala da se u koroni povećao broj nasilničkog ponašanja, alkoholizma pa i razvoda – ocjenjuje Vuković.

On ističe da je pandemija iznjedrila jedan novi društveni pokret – antivaksere i dodaje da mladi ljudi uglavnom imaju rezerve prema obavezi vakcinacije, ali objašnjava da ta obaveza izlazi iz sfere ličnog odnosa u mjeri u kojoj ugrožava zdravlje i život drugih ljudi.

– Kako pomiriti te dvije kontradiktorne činjenice i ko treba da preuzme odgovornost? Pojedinac svakako u mjeri u kojoj je svjestan težine problema. Šta međutim ako nema te razvijene svijesti i odgovornosti. Snažni protesti u svijetu protiv zatvaranja i vakcina su pobuna protiv neograničenih ljudskih sloboda. No da li su to zaista posljedice istinske čovjekove potrebe ili se radi o toj snažnoj globalizacijskoj ideologiji promocije novih vidova slobode i društvenih odnosa. Nije li to usmjereno na negaciju tradicionalnih društvenih i državnih institucija? Očigledno je da se ovaj u osnovi zdravstveni problem uz pomoć snažnih manipulacija nameće kao “nova paradigma” mijenjanja svijeta. Imam osjećaj da ćemo u budućnosti sve više biti zavisni od pojava na koje nikako ili vrlo malo možemo da utičemo – zaključuje Vuković.

Povratak u devedesete

Ekonomista i glavni i odgovorni urednik beogradskog nedeljnika “Nin” Milan Ćulibrk kaže da je rezultat pandemije da ništa više neće biti isto, ističući da za to postoji nekoliko razloga i nekoliko velikih promjena koje je donijela pandemija.

– Vidimo da ova godina prolazi u znaku inflacije, iako smo verovali da je ona prošlost i da nikada više nećemo morati da strahujemo od neplanirano visokog povećanja cena. Najveća inflacija u poslednjih 30 godina zabeležena je u SAD, Nemačkoj, mnogim razvijenim evropskim zemljama, ali i u regionu. Dakle, moramo se ponovo navikavati na život sa inflacijom, a to je na ovim prostorima jako osetljivo, posebno zbog onoga što smo proživljavali tokom devedesetih – ocjenjuje Ćulibrk.

Druga velika promena, nastavlja on, jesu pokidani lanci snabdevanja i nestašica mnogih proizvoda.

– Ono što je nekada bila komparativna prednost, a to je proizvodnja mnogih delova u dalekim azijskim zemljama, sada je postalo jedan od ograničavajućih faktora za ekonomije razvijenih zemalja. To će verovatno doprineti tome da će mnogi početi da razmišljaju o selidbi proizvodnje ili u matične zemlje ili neke bliže zemlje poput Balkana. Ima mišljenja među privrednicima iz regiona da bi Balkan mogao da iskoristi tu šansu – kaže Ćulibrk.

On dodaje da je treća krupna stvar kriza i podsjeća da smo taman zaboravili veliku krizu iz 2008. godine, a stigla je 2020. i velika recesija koja je zahvatila ceo svet sa padom globalnog BDP-a.

– Mnoge zemlje nisu uspele da se vrate na nivo pre krize, a sada vidimo da će u 2022. godini doći do usporavanja oporavka. MMF često menja prognoze, tako da je jedino što se sa sigurnošću može reći da će naredna godina biti jako neizvesna – poručuje Ćulibrk.

Prema njegovim riječima, tehnološke kompanije su na globalnom nivou doživjele najveći rast, a berzanski indeksi probijaju granice na kojima su bili pre recesije iz 2008. godine, iako, kako kaže, nema realnog pokrića za to.

– Plašim se da se stvaraju neki novi baloni, čije pucanje bi moglo svet da uvede u još jednu krizu kada prođe pandemija – ocjenjuje Ćulibrk.

Na pitanje da li je pandemija pomogla ili odmogla zahuktaloj globalizaciji, Ćulibrk kategorično kaže da je odmogla i da smo ušli u jedan potpuno suprotan proces.

– Prvo, suočene sa krizom u sopstvenim zemljama mnoge države su posegle za merama zaštite koje nemaju nikakve veze sa do tada proklamovanim slobodnim protokom ljudi, robe i kapitala. Drugo, pokidani lanci proizvodnje doveli su do toga da se veća pažnja pridaje tome gde vam se nalaze snabdevači. I treće, upravo zbog tih pokidanih lanaca povećani su troškovi transporta pa se recimo kontejneri iz Kine umesto 2.000-3.000 dolara, sada plaćaju po 14.000-15.000 dolara, što na kraju utiče na cenu proizvoda. Dakle, imamo proces deglobalizacije koji može da izazove nesagledive posledice – zaključuje Ćulibrk.

Problem je što sve ovo predugo traje, jer kako kaže, početkom 2020. niko nije očekivao da će trajati pune dve godine.

– Svi su verovali onog momenta kada budu gotove vakcine da će to biti početak kraja pandemije, ali to se nije desilo. Početkom ove godine postojao je optimizam da će njenim krajem moći da se kaže zbogom pandemiji, ali sada je sasvim izvesno da će i 2022. godina proteći u njenom znaku i da će ona obeležiti i promeniti život i način funkcionisanja globalne ekonomije, ali i ekonomije svake države pojedinačno – zaključuje Ćulibrk.

Radikalne promjene

Kada je riječ o političkim odnosima, profesor banjalučkog Fakulteta političkih nauka Đorđe Vuković kaže da su već na početku pandemije najznačajniji intelektualni autoriteti nagovijestili da će virus korona ne samo uzdrmati, već i radikalno promijeniti političku, socijalnu i kulturnu sliku svijeta, ističući da dvije godine od početka pandemije, možemo komentarisati ne samo globalne promjene, već i ekspertske dijagnoze.

– Kada je riječ o političkim indikatorima, očigledan je npr. početni promašaj vodećeg svjetskog politikologa Ivana Krasteva koji je ocjenjivao reakcije demokratskih i nedemokratskih, odnosno autoritarnih društava na pandemiju. On je zapažao da demokratska društva reaguju disciplinovanije, organizovanije, da je povjerenje javnosti u vlade veće i da će zato lakše i brže izaći iz krize. Vidimo da to nije u potpunosti tačno i da u demokratskim državama i dalje postoje visoki procenti zaraženih, a da stanovništvo protestuje, sukobi se sa policijom, odbija savjete stručnjaka, širi teorije zavjere, itd. Ljudska prava i slobode kršile su i zemlje koje važe za demokratske. Naravno, lako ćemo naći primjere, a mi smo jedan od najvećih, koji svjedoče kakve su tek posljedice u društvima koja su još daleko od demokratije – kaže Vuković.

Prema njegovim riječima, predviđanje Krasteva da će tzv. klasični, etnički nacionalizam smijeniti “teritorijalni nacionalizam”, odnosno da će se umanjiti antagonizmi između etničkih grupa unutar država, a povećati distanciranje između država, uz naglašen “strah od svojih” i stvaranje neprijateljskih osjećanja prema sunarodnicima koji putuju u druge države i tako raznose virus nije bio dugog vijeka.

– Zapravo, bio je samo jedna od epizoda s početka pandemije koja je u međuvremenu pala u sasvim drugi plan. Istovremeno i globalizacija doživljava dvije tendencije. Porasla je svijest o globalnoj povezanosti, danas svi znaju da ono što se dešava u nekoj dalekoj zemlji, na drugom kraju svijeta, za čas može da uzrokuje probleme na domaćem terenu, dok s druge strane postaje jasno koliki je to problem za nacionalne države, čiji suvereniteti, a ponekad i izolacije nisu besmisleni – ocjenjuje Vuković.

Ta međuzavisnost, nastavlja on, predstavlja i izvor nesigurnosti, jer su mnoge države pokazale egoizam, neravnopravnost i neodgovornost u međunarodnim odnosima.

– Otimale su se oko medicinske opreme, kršila demokratska načela i kumovalo porastu antiglobalističkih orijentacija. Opet, bez međunarodne ekonomske i medicinske podrške, mnoge zemlje nemaju nikakvu šansu da se izbave iz krize – kaže Vuković.

On ističe da ekonomske i kulturne posljedice pandemije već osjećaju svi, ali da će se tek u budućnosti vidjeti koliko su one dramatične i pogubne.

– Takođe, psihološke posljedice na ljude zadugo će ostati nemjerljive. Siromaštvo, strah za egzistenciju, anksioznost, ozlojađenost, sputanost, bijes, nepovjerenje i drugi sentimenti reflektuju se na sve dimenzije društvenog života, pa tako i na politiku. Ona se u velikoj mjeri i zasniva na emocijama pa je jasno koliko odgovornosti i dalekovidosti treba da imaju političke elite i stručna javnost u vremenu koje dolazi – poručuje Vuković.

Banke

Bankar Srđan Šuput kaže da je pandemija uticala i na male i vrlo ranjive ekonomije, pa je i ekonomija Republike Srpske, koja je bila stabilna u okolnostima prije pandemije, doživjela udare i poremećaje.

– Ekonomija je naprosto preko noći stala, potrošnja je stala, stvaranje novih vrijednosti je stalo, radna mjesta su počela da se tope, ali ekonomija Srpske dobro je amortizovala udare pandemije, što pokazuju podaci da BDP u 2020. godini nije otišao u debeli minus, a u ovoj godini ima odličan trend rasta – kaže Šuput, koji je zamjenik direktora Agencije za bankarstvo RS.

On objašnjava da je novčana masa u bankarskom sektoru povećana i da je štednja građana u tekućoj godini dostigla iznos koji je daleko veći od kredita stanovništvu.

– To pokazuje da novca ima i da ga treba uposliti. Građani su krenuli u investiranje u nekretnine, što je dovelo do toga da su cijene nekretnina na svom vrhuncu. Bankarski sektor se poslije loše 2020. godine vratio na staze “starih” dobrih poslovnih rezultata, što pokazuje da imamo stabilan bankarski sektor i da su Vlada RS i regulator jako dobro odreagovali – zaključuje Šuput.

Izvor: glassrpske.com