Zabilješke o životu i stradanju trgovca Vasilija Vase Ivanovića, dobrotvora iz Doboja

Među najuglednijim Dobojlijama s kraja 19. i početka 20. vijeka bio je i čuveni trgovac Vasilije Vaso Ivanović (1870-1915), čovjek čije se ime, kao velikog dobrotvora crkveno-školske opštine Doboj pominje i danas na svakoj liturgiji u dobojskoj staroj crkvi, na proskomidiji.

---

Vaso Ivanović ostavio je neizbrisiv trag aktivno radeći na unapređenju crkve, podizanju nove škole i čitaonice, a bio je i veliki priložnik za brojne kulturne događaje tog vremena. Nažalost, nije ga zaobišlo stradanje, kao ni mnogobrojne druge Srbe na početku Prvog svjetskog rata.

Danas o Vasi Ivanoviću postoji tek pokoja zabilješka, mahom u časopisima i dokumentima iz tog perioda.

Porijeklo

Vasini Ivanovići, sa krsnom slavom Nikoljdan, prema osmanskim defterima, živjeli su u selu Čečava, a Vasini roditelji, Ilija (1834-1897) i Mitra (1835-1905) u drugoj polovini 19. vijeka doselili su se u selo Vitkovci kod Tešnja.

Njihov stariji sin Vaso prvi je napustio očev dom, a mlađi Marko ostao je da živi na očevom selištu, ali se mlad upokojio, ostavši iza sebe sinove Simeuna i Iliju. Braća su imala i sestre Aleksiju i Jovanu. 

Vaso se oko 1895. godine oženio Darinkom Spasojević (1875-1921), ćerkom trgovca Đorđe Spasojevića (r. 1840) iz Tešnja. Spasojevići su se krajem 19. vijeka preselili u Doboj. Darinka i Vaso dobili su sina Bogdana 1895. godine.

Vaso se poslije 1890. godine doselio u Doboj koji je u to vrijeme bio grad u usponu kada je riječ o privredi, ali i kulturnom i društvenom životu. Zajedno sa svojim ortakom Simom Tanasićem, kako je ostalo zapisano u “Bosnischer Bote” (Bosanskom glasniku), registrovao je 1893. godine radnju “Tanasić – Ivanović”. Trgovina se nalazila ispod tvrđave, u glavnoj ulici u Doboju, a u njoj su, kako je zabilježio Nebojša Mićić iz Arhiva RS u Doboju, prodavali gvožđe, staklo, porcelan, emajlirano posuđe, namještaj, lampe i mješovitu robu. Kasnije je 1904. godine, prema bilješkama iz glasnika “Bosnischer Bote”, Vaso samostalno registrovao trgovinu, a nalazila se u prizemlju dvospratnog objekta. Sa jedne stare razglednice, sa početka 20 vijeka, saznajemo da se iza ulaza u radnju nalazio veliki ćirilički natpis “Vaso Ivanović”.

Društveni pregalac

Iz zabilješki čuvenog prote Ljubomira Dučića iz Doboja saznajemo da je Vaso Ivanović odmah po doseljavanju u Doboj bio aktivan član crkveno-školske opštine u Doboju, ali i borac za crkveno-školsku autonomiju Srba.

– Opština je u svom crkvenom i školskom radu nailazila na mnoge teškoće, a naročito novčane. Ipak, ona je kroz sve to vrijeme bila vrlo aktivna. Nju nije mimoišla ni autonomna borba u kojoj uzimaju živog učešća: sveštenik Vranješević, Ignjat Trifković, Simo Tanasić i Vaso Ivanović. Oni odlaze kao deputati crkvene i školske opštine dobojske u Sarajevo i u Beč – zapisao je Dučić.

Stara crkva u Doboju, izgrađena krajem 19. vijeka

On u svojim zabilješkama navodi da je Vaso bio predsjednik crkveno-školske opštine Doboj u periodu od 1902. do 1908. godine. Zalaganjima Ivanovića, Trifkovića, Tanasića i sveštenika Mihajla Vasića 1903. godine podignuta je i nova školska zgrada, odmah pored crkve.

Vaso je izdašno pomagao srpsku školu, srpsku narodnu čitaonicu otvorenu 1906. godine i crkvu u Doboju. Za školski fond u Doboju 1897. godine je, prema podacima iz Ljetopisa srpske osnovne škole u Doboju, priložio 200 forinti.

U Bosansko-hercegovačkom istočniku ostalo je zapisano da je često darivao novac i za razne kulturne i prosvjetne događaje u drugim mjestima krajem 19. i početkom 20. vijeka, kao na primjer za Svetosavsku proslavu, sa besjedom i zabavom, u korist srpske škole i siromašnih đaka u selu Čečava 1893. godine, zabavu društva “Sloga” u Sarajevu 1896. godine, Svetosavsku besjedu u Čečavi 1897. godine, Svetosavsku zabavu u Čečavi u korist srpske škole 1900. godine, za društvo “Prosvjeta” iz Sarajeva… Novac je priložio na zabavi crkveno-školske opštine u Tešnju 1904. godine.

Izlaženje i rad uglednog srpskog časopisa “Bosanska vila” u to vrijeme podržavao je veći broj “sakupljača” koji su u svojim sredinama sakupljali priloge i slali u Sarajevo da bi novine redovno mogle da izlaze. Upravo je Vaso Ivanović bio “sakupljač” za časopis iz Doboja.

Objekat Srpske škole i Srpske narodne čitaonice, izgrađen 1902. godine

Stradanje

Na početku Prvog svjetskog rata, prema navodima u knjizi “Spomenica 1915-1916”, Vaso je odveden u taoce, a bio je pritvoru u dobojskoj željezničkoj stanici. Katolički sveštenik Petar Ajvazović ostavio je vrijednu bilješku o Vasi u kojoj navodi da mu je pisao, na cedulji, i poslao u koverti molbu: “Oče Pero, kumim te Bogom, izbavi me!” Sveštenik mu je odgovorio: “Odmah ću se zauzeti. Strpi se, dragi Vaso, i tješi se onom: svaka sila za vremena.” Poruka sveštenika Petra stigla je do predstavnika zatvora, a sveštenik je poslan na Vojni sud u Tuzlu, gdje mu je suđeno zbog prepiske sa Vasom, ali je oslobođen optužbi. Suđenju je prisustvovala i Vasina žena.

Vaso se u pritvoru upokojio 1. juna 1915. godine. Sahranjen je na gradskom groblju Bare. Njegov nadgrobni spomenik, kao i spomenici desetak Srba iz Doboja, bili su porušeni i polomljeni, a grobovi oskrnavljeni u proljeće 1989. godine, prema pisanju novina “Glas komuna”.

Sin Bogdan

I Vasin sin Bogdan, u toku Prvog svjetskog rata, uhapšen je i otpremljen u kazamat u Arad, u Rumuniju, ali je uspio da preživi i vrati se kući.

U periodu između dva svjetska rata, prema zabilješkama Novaka i Dušana Paravca iz Doboja, Bogdan je bio nastavnik fizičkog vaspitanja u Doboju – radio je i u Građanskoj školi i bio je aktivni član Sokolskog društva. Dugo godina je obavljao dužnost sekretara i starješine društva. Kao gimnastičar izvodio je razne egzibicije, a kao stručni učitelj mnogih sokola bio je uzor sokolskog naraštaja.

Bavio se i slikarstvom, a izradio je naslovnu stranu knjige “Spomenica 1915-1916”, koja je posvećena žrtvama logora u Doboju iz Prvog svjetskog rata. Ubijen je 1941. godine u Zagrebu, a o okolnostima njegove smrti ništa se ne zna. Od ličnih predmeta nastavnika Bogdana, prema riječima bibliotekara Narodne biblioteke Doboj Dragana Mićića, sačuvani su članska karta Aero-kluba “Naša krila” iz Doboja i knjiga “Bijedni ljudi”.

Čestitka

U “Bosanskoj vili” 1897. godine objavljena je Vasina čestitka vlasniku i uredniku “Bosanske vile”, Nikoli Kašikoviću – Sarajliji, koji je 1897. godine dobio carsko odličje od sultana Abdula Hamida Hana II: “Da bih ti i ja, kao jedan od mnogih tvojih poštovalaca i prijatelja, redao ovdje razne želje prilikom visokog ti odlikovanja, mislim da nije nužno, jer sve to ostali rekoše. Ali svakako ne mogu propustiti, a da ti od sveg srca ne kliknem: neka te Bog poživi na diku i ponos srpskog roda!”

Rođak Miko

Početkom 20. vijeka, prema crkvenim zabilješkama parohije Cerovica, kod Vase je u Doboju stanovala i njegova majka Mitra, te, prema zabilješkama hroničara Branka Perića i rođak Mihajlo – Mika Majstorović (1891-1985) iz Čečave. Mika je od Ivanovića završio osnovnu školu i trgovački zanat, a kasnije je bio osnivač sokolskog društva u Tesliću i Čečavi, te trgovac i čuveni svjetski putnik.

Iz gruntovnice

Vaso Ivanović kupio je kuću sa okućnicom u Karanfil mahali (Ciganluku) od Karla Šlupeka (Karlo Schlupeck) 1899. godine. Kasnije je kupio, 1905. godine, kuću sa oranicom i vinogradom od Larise Vićence (Larise Vincenza) iz Gorice za 1.200 kruna i 1908. godine kuću sa okućnicom u Karanfil mahali od Šaćira Hajrulahovića.

Njegovu imovinu, 1917. godine, naslijedili su supruga Darinka i sin Bogdan. Dvije kuće Ivanovića u Karanfil mahali, 1920. godine, prelaze u vlasništvo Joke, supruge pokojnog Save Drakulića.

„Zahvalnost precima”

Izložba „Zahvalnost precima”, Dragana Mićića, bibliotekara Narodne biblioteke Doboj i Nebojše Mićića, arhiviste iz Arhiva Republike Srpske – Kancelarija u Doboju, održana je  u septembru 2021. godine, povodov 115. godina Srpske narodne čitaonice u Doboju. Izložba je imala i za cilj da se od zaborava otrgnu imena ljudi čija su djela i danas prisutna, a među kojima je i trgovac Vaso Ivanović.

Izvor: glassrpske.com