Slučaj Mladena Dulića: Nije sve smiješno!

Dvadeset i dvije godine imao je Mladen Dulić. Imao, jer se ubio. Mladenu je u imenu bila mladost. Ismijavanje mase mu je zaustavilo mladost. Tražio je posao, a dobio je podsmijeh. Njemu je teško palo, pa je lako otišao.

Pomalo je skrivila to svaka ljudska hijena što se smijala njegovoj muci, njegovoj nespremnosti da živi i da se snađe u svijetu surovih podsmijevača i mržnjosijača. Nekad je osmijeh težak kao kamen, osmijehom se kamenuje. Koliko je Mladen samo bio bolji čovjek od većine onih koji su učestvovali u podsmijehu. Sigurno je bio bolji od njih jer od njih gorih nema.

Mnogo treba da se sve poklopi, da mladi ljudi budu dovoljno snažni da se o njih odbije sve što se pakuje, sve što im se sprema, a sprema im se svakodnevno sve više tereta. Na svakoj mreži čeka ekipa otrovnih paukova, spremnih kao zapete puške da svoju neostvarenost i zajedljivost usmjere ka drugima.

Da bi preživjeli sve svakodnevne atake, omladina, u koju je spadao i Mladen, mora da se čvrsto drži, da pokuša da se drži postulata:

– nije važno šta drugi misle;

– sve je prolazno;

– život je najvažniji!

Bilo bi dobro da im se svi nađu. Porodica, društvo, nastavnici i profesori, prijatelji, svi da ih podsjećaju konstantno na to, da vrijede i da ništa od života nije vrijednije. Makar da ih osluškuju. Jer Mladenov slučaj je velika opomena.

Mišel Onfre je komentare na internetu nazvao „Klozetska književnost“. Ono što se nekad ispisivalo markerima na zidu javnih toaleta, sada se ispaljuje onlajn. „Anonimnost komentara na internetu gasi našu posljednju nadu u preostalu mrvicu morala… Anonimni komentar na internetu je virtuelna giljotina. On raduje nemoćne, koje može obradovati samo prolivena krv. Sutra je novi dan, pogledaćemo televiziju koju kao preziremo, ali pred kojom padamo ničice, i pronaći novu žrtvu koju ćemo razapeti zbog naše osrednjosti, naše praznine, naše duhovne bijede.“

Nisu djeca osjetljivija nego inače, već su meta većeg broja ljudi istovremeno. Internet je produkovao takve mehanizme da se prvo ciljaju najmekši, jer su laka meta. Bitange ih lako pronađu, a lake mete ne umiju i neće da uzvrate. Zatvore se, a često i ne izdrže pritisak.

Nije sve na mrežama hejt, ali ga je dosta i brzo se širi. Svako „šerovanje“ je po jedan udarac u pleksus, a kad šeruju hiljade, to je neizdrživo!

Nije metafora share i udarac, jer vidimo da je Mladena strašno boljelo. Naročito jer on nikakvo loše djelo nije učinio, on je tražio posao! Nije nužno da se neko oklizne, pogrešno izgovori brzalicu, pogriješi padež, dovoljno je da ne umije da se brani, da ne može da se brani. Mladen je žrtva ismijavanja i upiranja prstom jer je lakovjeran, a najlakovjerniji su pošteni ljudi jer vjeruju da su svi ljudi dobri dok se ne dokaže suprotno.

U Lesovim stihovima
 

Aleksandar Leso Ivanović najpoznatiji je po pjesmi „Kari Šabanovi“. Tu pjesmu pjevali su Toma Zdravković i Zoran Kalezić.

Pjesma počinje stihovima „sjećanje me lakom tugom ovi“. Tuga provejava iz mnogih stihova Lesa Ivanovića, ali jedna od najdivnijih i najpreciznijih pjesama koje je napisao je „Ljudi sjenke“. Ako Mladena Dulića možemo da zamislimo, on boravi u toj pjesmi Lesa Ivanovića, kao iskrena i ranjiva duša.

Ljudi-sjenke

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi

što kroz život nečujno i tiho gaze

kao da nogom stupaju po pamuku,

a naše oči nikada ne opaze

ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu

što se samo umorno i gorko nasmiješe

na ljude kad se o njih teško ogriješe

i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,

sa obrazima upalim i žutim,

što ne čuje im se ni smijeha ni plača,

što žive kao samotna i divlja drača,

ali s bodljama unutra okrenutim,

da nijedna nikog ne ogrebe

i da nijednom nikoga ne ubodu

do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,

kad tiho prođu u mimogredu mirnu,

jer nikog oni ni laktom ne dodirnu

u vječnoj gužvi i vrevi

ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,

i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,

i tek kad umru, slomljeni i uveli,

objave crni posmrtni plakati

da su i oni sa nama živjeli.

Izvor: glassrpske.com / Đuro Radosavović/RTS