List navodi da je slučaj naročito interesantan i karakterističan jer su, osim seljaka i neukog svijeta, u postojanje vukodlaka i njihovu vezu sa sušom povjerovali čak i starješine obližnjeg plehanskog franjevačkog manastira.
„Prije godinu i po dana kod sela Kotorsko, sreza derventskog, podigao je ciglanu dobojski trgovac g. Milošević i dao je u zakup jednoj italijanskoj porodici. Kako se u prošloj kišnoj godini nije mogla praviti cigla to su se marljivi Italijani ove godine bacili na posao punom parom. I baš ova njihova produktivnost mogla je za njih da bude fatalna„, piše „Vreme“.
Seljaci ovoga kraja, ionako vrlo siromašni, gledajući kako im dvomjesečna žega uništava sav njihov trud i misleći o upropašćenoj ljetini, počeše polako prebacivati i Bogu. Održavane su molitve u crkvama i nošene litije, ali kiše nije bilo.
„Plehanski starješina manastira, videći da su seljaci počeli okrivljivati Boga i njegovu kompetenciju, i moć potcjenjivati, a poznavajući dobro slabu stranu seljaka, jednostavno je pripisao svu krivicu vukodlacima. Narod u svojoj uobrazilji povjerovao je da su ti vukodlaci italijanski ciglari. Sljedećeg dana nastaše molitve i procesije, a gnjev seljaka okrenuo se na nevine ciglare vukodlake“, slikovito opisuje list.
Bogata fantazija seljaka vidjela je u svako doba, osobito pri oblačnom vremenu, na ciglani vukodlake u crvenom odijelu, gdje mašući rukama razgone oblake i podržavaju sušu. Neki, osobito nadareni fantazijom raspoznavali su čak i pojedine članove italijanske porodice i sutradan svoja opažanja prepričavali susjedima. Gnjev seljaka, podstaknut ovakvim vijestima dostigao je vrhunac i počeše otvoreno prijetiti ciglarima.
„Videći da bi suvu zemlju mogli natopiti svojom krvlju ciglari moradoše napustiti posao i pred bijesnim seljacima zatvoriše se u kuću. U kući su ostali nekoliko dana. A zatvora ih je oslobodila prva kiša… Još i danas veliki dio seljaka je tvrdo ubijeđen, da su sušu donijeli ciglari“, navodi se na kraju teksta iz 1927. godine.