Ozren: Vozuća- simbol istorijskog stradanja i nestanka Srba sa vjekovnih ognjišta

Ozren – Vozuća je simbol istorijskog stradanja i nestanka Srba sa vjekovnih ognjišta u Odbrambeno-otadžbinskom, ali i tokom Drugog svjetskog rata kada ih je, prema do sada prikupljenim podacima imenom i prezimenom, stradalo 1.540, izjavio je Srni Milijan Marković, koji je u Jasenovcu izgubio oba djeda.

Marković kaže da je dugo stasavala ideja da od zaborava budu otrgnuti stradali Srbi vozućkog kraja tokom Drugog svjetskog rata, a koji su imenom i prezimenom zaspisani iz moralne obaveze da svako ima pravo na grob ili pisani trag o postojanju.

„Došlo se do spiska sa imenom i prezimenom 1.540 žrtava, među njima i 326 muškaraca koji su odvedeni u Jasenovac“, rekao je Marković i istakao da se o njihovom stradanju u poslijeratnom periodu nije razgovaralo, a kada bi se i povela priča – podvelo bi se pod „bilo i ne ponovilo se“.

Riječ je o stradalima iz naselja koja su gravitirala pravoslavnim parohijama u Stogu i manastiru Vozućici – Željova, Predražići, Vračevac, Bare, Pantelići, Mrkaljevići, Stakići, Vukovine, Pavlovići, Bučje, Panići, Gaj, Ćorići, Jeličići, Kalaiš, Lipa, Maričići, Zobici, Pejići, Kočarina, Predrazi, Pašalići, Cvjetovine, Šiktari, Prisjeke, Miljevići, Janjila, Vasovine, Vasići, Turčinovići, Hrge, Kamenica, Šivna, Stog, Trnići, Medići, Podvolujak, Oštrić, Svinjašnice, Lozne, Orahovice, Treštenice, Kapetanovog brda, Jasikovca, Borovci, Kesten, Krčevine, Savičići.

On kaže da nijednog djeda nije upoznao, niti osjetio njihovu ljubav, jer su obojica stradala tokom deporotacije za Jasenovac.

Opisujući njihovo stradanje, Marković navodi da su nacisti koristili istu metodologiju kao i Drakuliću kod Banjaluke, odnosno da su u februaru 1942. godine ljudi po naseljima pozivani da se jave u školu u Vozući kako bi dobili propusnice od novog režima Nezavisne države Hrvatske.

„Oni koji su došli držani su tu dva dana, sve do dolaska lokomotive sa zatvorenim vagonima u koje su utrpani, te prvo odvezeni za Sarajevo, gdje su proveli tri dana, jer nijedan tadašnji logor zbog popunjenosti nije mogao da ih prihvati, a zatim su upućeni za Jasenovac“, naveo je Marković.

O samom stradanju zapisano je svjedočenje jednog od logoraša, koji je naveo da se sjeća da je došao transport iz Bosne sa ljudima u bijelim narodnim nošnjama, koji su neposredno po dolasku pobijeni na mostu na rijeci Savi, te bačeni u vodu.

Marković je naveo da su poslije deportacije mušakaraca počela ustaška zvjerstva po selima, sistematski od kuće do kuće.

„Ono što je meni baka pričala je jedna scena kada su ustaše došle u jednu kuću u naselju Ravan, ispod našeg zaseoka Stakići, u kojoj se među ženama koje su u skladu sa običajima došle na babine, nalazila i njena jetrva. `Oni /ustaše/ su došli i naredili da svi legnu u prostoriju u kojoj se nalazilo novorođenče i zapucali po masi. Beba i majka su preživjeli zahvaljujući tijelima koja su ih prekrila`“, prisjetio se Marković.

Markoviću je majka, koja je tada imala devet godina, ispričala da su napad preživjeli jer su uočili dim i pucnje iz susjednog naselja, nakon čega su prešavši preko Pocjelova spas našli u zbijegu na Ozrenu gdje su se već organizovali Srbi koji se nisu odazvali ustaškim pozivima da se okupe.

Ukazujući na spisak stradalih, do kojih je došao koristeći različite izvore, Marković navodi da tih 1.540 žrtava nisu bili nisu ljudi pod oružjem, nego obični ljudi, dječaci, djevojčice, pobijeni masovno u kućama paljenjem, klanjem ili su bacani u rijeku Krivaju.

„Kada iz dokumenata vadiš podatke o stradalim, pa recimo izdvojiš Petrović /Petra/ Petar. Slijedi onda Petrović, supruga od Petra. Onda Petrović Petra jedno dijete, pa drugo, pa treće. Kod četvrtog već moliš Boga da nema peto dijete, a dođeš i do šestog“, navodi Marković.

On kaže da je zadovoljan što će imena vozućkih žrtava u Drugom svjetskom ratu, zajedno sa onim iz Odbrambeno-otadžbinskog, uskoro biti ispisana na spomen-ploču, gdje će biti mjesto okupljanja i trajno svjedočanstvo ljudima ovog kraja o njihovim precima i porijeklu.

U okviru obilježavanja 28 godina od progona Srba iz Vozuće, naselja u dolini rijeke Krivaje i sa južnog dijela Ozrena, danas se održava Marš „Stazom egzodusa 2023“ u organizaciji Zavičajnog udruženja Zavidovićana iz Doboja.

Marš se organizuje u okviru sjećanja na masovno stradanje Vozućana koje se dogodilo od 10. do 24. septembra 1995. godine, usljed ofanzive 23.000 muslimanskih vojnika Drugog i Trećeg korpusa takozvane Armije BiH i odreda „El mudžahedin“, te NATO bombardovanja, potpomognuto njihovim jedinicama za brza dejstva, kao i pakistanskog kontingenta međunarodnih mirovnih snaga.

Tada je spaljeno 30 srpskih sela, protjerano 1.920 srpskih porodica sa 7.680 članova, ubijeno 459 boraca Vojske Republike Srpske i civila, dok se za većim brojem još traga.

Padom Vozuće okončano je protjerivanje i etničko čišćenja Srba sa područja zeničke regije, započeto 1992. godine, prenosi Glas Srpske.