Gdje su danas radnici „Željeznica RS“ koji su štrajkovali glađu

Bivši štrajkači glađu „Željeznica RS“, koji su u septembru prošle godine deset dana proveli bez hrane na željezničkoj stanici u Banjaluci, riješili su neke od problema koji su tada bili značajni za radnike, međutim stanje u preduzeću, kako kažu, i dalje nije dobro, kao ni njihovo zdravstveno stanje i status.

Trenutno je aktuelna uplata dvije naknade za prevoz i jednog toplog obroka pa su sindikalci zasad odustali od tužbe protiv preduzeća zbog neizmirenih obaveza.

Kako kaže Zlatko Marin, predsjednik Samostalnog sindikata saobraćajno-transportne djelatnosti, radnicima još duguju tri naknade za tople obroke i četiri za prevoz. Većina od grupe bivših štrajkača kaže da se ponovo ne bi odlučila na radikalne mjere jer su prošli sa lošim posljedicama i po zdravlje i po status.

 

Ispitali smo gdje su i kako danas živi devet bivših štrajkača glađu, a podsjećamo da je deseti kolega Čedomir Knežević preminuo nekoliko dana od prekida štrajka.

 

Plate su im, kažu, bile skresane nakon štrajka, kasnije su dobili po pola godine uslovno, odnosno opomenu pred otkaz i nisu smjeli napraviti ni najmanji prekršaj.

Ta kazna zaobišla je samo Zlatka Marina, koji je bio lider štrajkača,  kojem je nakon štrajka ukinut status profesionalnog sindikalca i svoje radno mjesto otpravnika vozova zamijenio je „pozicijom“ noćnog čuvara u ukinutoj stanici Svodna.

Ono za šta su se borili, kažu, dalo je samo privremene rezultate, ali većina njih kaže da se ponovo ne bi odlučili na štrajk glađu jer nema trajnih rješenja.

Marin smatra da niko nije trebalo da snosi bilo kakve posljedice jer su se samo borili sa pravdu, a trebalo je kazniti one koji su ih doveli do toga.

„Profesionalni ugovor sindikalca raskinuo mi je generalni direktor i vratio me da u stanicu Svodna kao otpravnika vozova. Ona je ugašena pa sam ostao da radim kao čuvar. Samo ja nisam dobio opomenu pred otkaz, zato što je vjerovatno generalni direktor napravio taktiku da posvađa mene i štrajkače s pričom da ja kao sindikalac  ništa nisam  ni radio pa ne mogu biti kažnjen“, kaže Marin za „Nezavisne“.

 

Dok su ostali dobili šest mjeseci uslovno, Borisu Šukalu, jednom od štrajkača, ta kazna je izrečena na godinu dana i još traje.

Šukalo kaže da se ponovo ne bi upustio u štrajk glađu samo zbog porodice koja je prolazila kroz pakao tih desetak dana, jer je 22 puta intervenisala hitna pomoć.

„Sve je to medijski propraćeno i najgore je što su nas mnogi blatili i omalovažavali. Označavaju nas kao remetilačke faktore i ljude koji ruše nekakve institucije, a mi se borimo da djeci potvrdimo zdravstvene knjižice i dokažemo koliki je dug i nepravda prema nama. Neke stvari jesmo riješili, a zauzvrat smo dobili  uslovnu kaznu da ako se bilo kakav, pa i najmanji, prekršaj desi, automatski podliježemo  težoj povredi radnog odnosa i dobijamo otkaz“, kaže Šukalo.

Napominje da je on pokrenuo postupak sa advokatom i vjeruje da će vrlo brzo izaći na vidjelo da su mu nezakonito dali uslovnu kaznu.

 

Bivši štrajkač Srebrenko Ružičić borbu za pravdu platio je zdravljem i završio na psihijatrijskom liječenju 21 dan, nakon čega više ništa u njegovom životu nije isto.

„Doživio sam veliki stres i jedno energetsko pražnjenje da sam jedan uobičajen radni dan otišao na posao i pao u nesvijest. Završio sam u bolnici na pretragama pa na psihijatrijskom liječenju. Štrajk je bila kap koja je prelila čašu jer je to bio dugogodišnji niz problema, borbe sa vjetrenjačama“, priča Ružičić.

Ističe da su u tom momentu dobili neka potraživanja, ali stanje je opet loše.

„Kad bi mi sada otac moj tražio da za njega štrajkujem, ne bih pristao“, kaže on.

 

Danijel Vučkovac ubrzo poslije štrajka dao je otkaz i otišao u inostranstvo kako bi prehranio troje djece.

„Nadam se da ću uz božiju pomoć i svoj trud uspjeti iz strane zemlje prehraniti troje djece, ženu i roditelje“, ističe Vučkovac za „Nezavisne“.

 

Dejan Lukanović, dijete poginulog borca, kaže da je na poslu zavladala diskriminacija i što se tiče napretka, na zadnjem je mjestu, a pravi razlog je štrajk.

„Trenutno radim kao skretničar, živim u Doboju i već 10 godina putujem u Banjaluku“, kaže Lukanović.

 

Dragan Peulić dobio je kao i ostali šest mjeseci uslovno, a kako kaže, imao je osjećaj da su njegove smjene za nijansu bile više kontrolisane od drugih smjena.

 

Đuđo Mijatović, jedan od štrajkača koji je najviše novčano kažnjen i prvu platu nakon štrajka dobio 1,70 KM, kaže da je imao zdravstvenih problema.

„Kolege su se tada solidarisale i sakupile mi dio novca jer su mi sve skinuli“, kaže on.

Izvor: nezavisne.com   Autor: Ljiljana Radić