DOBOJKA NASTAVLJA DJEDOVIM I OČEVIM STOPAMA: Anita prvi ženski kondukter na Željeznicama Republike Srpske, nakon 30 godina

VELIKA je ljubav prema željeznici, koja se prenosi s koljena na koljeno u mojoj porodici. Svi su željezničari i ta porodična ljubav je ostala i kod mene.

Ovako počinje svoju priču dvadesetogodišnja Dobojka Anita Ljubičić Kršić. Rodom je iz Tekućice, a završila je Saobraćajnu i elektro školu u Doboju, smijer tehničar železničkog saobraćaja. Anita je jedini ženski kondukter na Željeznicama Republike Srpske, a to se nije desilo posljednjih 30 godina.

Njenog djeda Boru, koji je radio na kontaktnoj mreži na željeznici, svi pamte, i sa ponosom kažu „To je bio naš prijatelj“, a njenog oca Duška, poslovođu na kontaktnoj mreži, poštuju, i nadaleko uvažavaju njegovo mišljenje.

– Tata je najzaslužniji što sam ovdje, to je prvo njegov ostvaren san, pa onda moj. Tata kaže: „Jel moguće da se za mjesec dana nijednom nisam požalila, da ti je nešto teško da radiš“, njima je to bilo fascinantno – kaže Dobojka, i sa suzama u očima se sjeća svog dede, koji bi danas bio najponosniji na nju.

Maksimalnu podršku ima i od muža Aleksandra.

Ostvarila svoj san

ANITA Ljubičić Kršić ističe da bi ovaj posao preporučila samo onima koji žele da slijede svoje snove.

– Ovaj posao nikome ne bih preporučila ko ne voli da se time bavi, ja sam imala želju i samo sam htjela da dođem na željeznicu, čekala sam da mi se ostvari taj san – ističe Anita.

Objašnjava kako se nosi sa predrasudama:

– Zacrtala sam šta želim i nisam htjela ništa drugo. Većina kolega prvo kaže „jesam li svjesna, da to nije posao za ženu“, jesam, ali ukazala mi se prilika i što je ne bih iskoristila.

– Veoma je ponosan na mene, svjestan je svega, nekada se dogodi da dođem kasno kući, ali on je uvijek tu, dođe po mene, doveze me na posao kad god treba – dodaje Anita.

Anita je tek na početku svoje karijere, mlada je, a posao kondukera kaže da joj nije težak, i da se sjajno uklopila, kako sa kolegama, tako sa putnicima.

U vozu se uvijek dešavaju dogodovštine, i jedna vožnja od dva sata i 30 minuta na relaciji Doboj – Banjaluka, dovoljna je da vam se na putu desi nešto zanimljivo. Anita vozom putuje od malena, i kako kaže svjedočila je različitim pričama.

– Uvijek sam bila redovni putnik, vozom sam odmalena putovala, i tako sam išla u školu svaki dan, u tu se uvijek nešto dešava i uvijek neke priče od konduktera, pa od putnika, a najzanimljivije situacije mi se dešavaju sada kako radim kao kondukter. Kada naiđem na starije ljude, pitaju „Pa jel’ moguće da si ti kondukter?“, jer sam žensko, onda zastanem sa njima, popričam sa svima. Uglavnom su pozitivne rekacije kad me putnici vide u uniformi. Otkako sam počela da radim, nisam imala loše iskustvo – priča Anita za koju kolege, a i putnici imaju riječi hvale.

Izvor: vecernjenovosti.ba