Doboj: Pola vijeka nisu zaboravili druženja i nestašluke iz školskih klupa

DOBOJ – Četrdesetak nekadašnjih đaka dobojske Gimnazije vratilo se nakratko u učionicu ove škole kako bi obilježili pola vijeka otkad su se s diplomama u rukama rasuli po cijelom svijetu.

Na pitanje šta im je ostalo u sjećanju iz školskih dana odgovarali su s osmijehom.

„Sad kad smo prolazili dolje hodnikom kraj jedne učionice sjetili smo se kako smo bježali kroz prozor, tako da su prvo nestašluci (smijeh). Drugo što nam je ostalo u sjećanju jeste prekrasno drugarstvo, druženje i uvijek spominjemo, ja barem, a mislim i većina mojih kolega, dobojsku Gimnaziju kao primjer izuzetne gimnazije koja nam je dala sve što nam je trebalo da odemo u svijet. Ja se nisam stidio nikoga iz Prirodno-matematičke gimnazije iz Beograda, čak ako nisam bio jači od njih zahvaljujući Budi i Aci, našim profesorima matematike“, kazao je Milenko Petrović, koji danas živi u Beogradu.

Da su se u školskim klupama osim znanja sticala prijateljstva, ali i prve simpatije i ljubavi potvrđuje Branislav Petričević, koji ističe da je 50 godina veliki jubilej jedne sjajne generacije.

„Bilo je i simpatija, ljubavi, svega… Bilo je naravno i poteškoća, ali uglavnom su na kraju svi izašli kao veoma uspješni, čak mogu da kažem da je naša generacija 80 odsto fakultetski obrazovana, ima tu dosta doktora, inženjera, pravnika, ekonomista“, rekao je Petričević.

Na susret generacije, koja je od 1968. do 1972. stasavala u Gimnaziji, iz Švedske je u svoj rodni grad stigla Aida Kadić Kruškić.

„Svi su gradovi lijepi, živim u Stokholmu i to je predivan grad, tamo su me ljudi fantastično prihvatili, ali nije to – to. Ja idem u Doboj, idem preko onog mosta koji je sav razrušen i vidim kako one ploče idu tamo-ovamo, ali ja u stvari to ne vidim, ja samo osjećam, moja duša je puna. Ja uvijek kažem da moje noge nekako pašu na ovaj asfalt, eto, to je to, ta jačina… Ja sam ovdje u Doboju bila profesor u Ekonomskoj i Trgovačkoj školi i onda sam bila direktor u obje škole. Poslije toga sam otišla u Švedsku, tamo se udala i rodila sina. Nisam tada bila udata kada sam otišla, našla sam sebi muža, odnosno on je mene našao (smijeh)“, ispričala je Kadić Kruškićeva.

Prozivku svojih bivših đaka obavila je Miholjka Tešić, profesorica u penziji, koja je navela da je ova generacija jedna od brojnijih i kvalitetnijih, te dodala da je životni put nekih od učenika pratila i nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja. 

„S nekima se susretala u gradu, pošto sam tu živjela i živim i danas, i mogu reći koliko god sam puta pomislila da li bih u životu izabrala neki drugi poziv, uvijek sam se našla na istoj misli, na istoj stepenici, da ne bih bila ništa drugo nego prosvjetni radnik. Ovi gimnazijalci su me izuzetno inspirisali, oduševljavali su me i na ulici, i prilikom susreta u nekim drugim gradovima, na nekim daljim destinacijama. Kad god sam čula ono ‘Dobar dan, profesorice, kako ste’ rekla sam hvala bogu što sam izabrala ovaj poziv i ne bih ga mijenjala“, iskrena je Tešićeva.

Izvor: nezavisne.com / Autor: Sanja Čakarević