Povodom Međunarodnog praznika rada u duel-intervjuu su za Mondo govorili predsjednik Unije udruženja poslodavaca RS Dragutin Škrebić i predsjednik Sindikata uprave RS Božo Marić.
Razgovarali smo o Prvom maju, idejama za koja su ustali radnici u Čikagu 1886. godine i današnjem položaju radnika u Republici Srpskoj.
Da li je od nekadašnjeg obilježavanja Prvog maja i proslave radničkih prava danas ostao samo datum?
Škrebić: Ne mislim da je samo datum, iako nije kao što je nekada bilo. Moramo shvatiti da živimo u potpuno drugačijem društvenom uređenju. Prvi maj se kod nas još uvijek obilježava značajnije nego na zapadu. Dok razgovaramo, čeka me sastanak sa poslovnim partnerima iz Italije gdje se praznuje jedan dan, a kod nas dva. Naravno, nije sve u prazniku, nego u kvaliteti života i standardu koji imamo. Hiljadu je problema, ali meni se kao poslodavcu Prvi maj jako dopada. To mi je najdraži praznik. Dok god budem mogao zadržaću sva obilježja, pa ujutro 1. maja idemo na uranak, budimo stanovništvo u opštini, slavimo…
„Ovo je kod nas prvobitna akumulacija kapitala, gdje ne funkcioniše kako treba ni država, ni sindikat, ni plate. Mi smo „ho-ruk“ država.“
Marić: Nažalost, jeste. Odavno je ovaj datum u RS simbol za roštilj i piknike, dok radnici u zemljama Evropske unije taj dan izlaze na ulice kako bi ukazali na probleme i uručili zahtjeve vlastima svojih država.
Kako biste najkraće opisali položaj radnika, a kako poslodavca u RS?
Škrebić: Mi dijelimo sudbinu, sudbinu naše prošlosti. Često se problemi pokušavaju prebaciti na poslodavce, ali nijedan poslodavac nije došao na konkurs, nije imenovan niti je nekome zabranjeno da bude. Da je u BiH tako dobro biti poslodavac, bilo bi ih jako puno, pa bi se ovdje slio kapital iz cijelog svijeta. Ne mislim ni da među poslodavcima nema loših, pa je i svaka „šuša“ danas poslodavac. A radnik je još teže biti. Mi smo preskočili kapitalizam i ovo je kod nas prvobitna akumulacija kapitala, gdje ne funkcioniše kako treba ni država, ni sindikat, ni plate. Mi smo „ho-ruk“ država.
Marić: Taj položaj se znatno promijenio u posljednje tri godine, otkad imamo masovno iseljavanje mlade radne snage. Pametni poslodavci su na vrijeme počeli da povećavaju plate i daju veća prava kako bi ih zadržali. Ako Bundestag od 1. januara 2020. godine otvori granice i uvede slobodne vize, tek tada ćemo se suočiti sa problemima.
Jesu li radnici u Republici Srpskoj danas na početku borbe koja je počela prije više od 130 godina?
Škrebić: Ne! Radnik ima svoja prava, ali su nažalost standard i ekonomska snaga naše privrede jako loši. Bavimo se poslovima najniže ekonomske kategorije.
Marić: Nisu! Radnici u RS imaju međunarodne konvencije o ljudskim pravima, o pravu na sindikalno organizovanje koje im garantuju pregovaranje… Ali radnici u RS nisu dovoljno sindikalno edukovani da bi koristili sve mehanizme, što je mnogo izraženije u realnom sektoru. Pozivam ih da se sindikalno organizuju jer pojedinačno mole, dok sindikalno pregovaraju.
Zvuči li danas kao utopija ideja o “tri osmice” (osam sati rada, odmora i kulturnog uzdizanja)?
Škrebić: Radnik ovdje ima puna prava. Volio bih da mi navedete jedno pravo koje radnik ovdje nema, a da na zapadu ima. Izuzev standarda.
„Pametni poslodavci su na vrijeme počeli da povećavaju plate i daju veća prava.“
Marić: Nije utopija za radnike u javnom sektoru. Ali možete da vidite radnicu na kasi u sve tri smjene, ili radnika na građevini koji dođe u sedam ujutro, a i u sedam uveče je na istoj skeli. Mi u RS nemamo tako loše zakone, ali imamo lošu primjenu. Sindikat mora biti na zadatku da insistira na decidnom sprovođenju svih propisa.
Postoji li radnička solidarnost u RS?
Škrebić: Veoma je teško to ocijeniti. Na primjer, ugostitetljstvo i trgovina su uvijek radili kad drugi ne rade. To je normalno. Ali trebaju biti za to plaćeni. Ako nisu, onda je to problem, ako rade svih sedam dana u sedmici i još nisu adekvatno plaćeni, protiv toga se treba boriti. Jedno ću vam reći – sve će to tržište regulisati, ide to sporo, ali će doći na svoje.
Marić: Poražavajuće je da u kolektivima, mladi radnici nemaju još razvijenu svijest za sindikat i solidarnost. U sindikalnim organizacijama, solidarnost je izražena na višem nivou, pa u slučaju da se radnik razboli, prikuplja se pomoć, pružaju razni vidovi zaštite i sl.
Kada je u pitanju međusindikalna solidarnost, najbolji primjer je kod nas kroz pregovore za Opšti kolektivni ugovor. U sastavima konfederacije su i predstavnici tri sindikata koji imaju posebne kolektivne ugovore i koji ne bi morali ni da troše svoje vrijeme, ali su pokazali spremnost da pomognu onima u realnom sektoru. Sami smo uvidjeli da ne može 200.000 radnika biti prepušteno na milost i nemilost poslodavcima.
Izvor: mondo.ba
